Šišmiši „kriju“ ključ za dugovečniji i zdraviji život čoveka

Zdravlje 31. avg 202109:06 13 komentara
RADEK MICA / AFP

Brem Stoker, tvorac Drakule, fiktivno je povezao besmrtne vampire i šišmiše, ali u jednom je možda bio u pravu. Genetičarka Ema Tiling, koja proučava izuzetnu dugovečnost šišmiša u nadi da će od toga koristi imati i ljudi, veruje da je "možda sve u krvi".

Tiling je naučnica sa univerziteta u Dablinu koja s organizacijom za zaštitu prirode „Bretagne Vivante“ proučava šišmiše koji obitavaju u seoskim školama i crkvama u Bretanji.

Ne samo da šišmiši žive duže od životinja svoje veličine, oni mnogo duže ostaju zdravi, pa im ni patogeni poput ebole ili koronavirusa ne mogu ništa.

Tiling je uverena da ključ otkrića za duži i zdraviji život ljudi leži u proučavanju šišmiša.

Usporavanje starenja

U prirodi postoj tipičan obrazac, gotovo zakon – mala stvorenja žive jako brzo i umiru mlada što je posledica njihovog brzog metabolizma.

Šišimiši su kategorija za sebe, oni su jedni od najmanjih sisara, ali mogu da žive izuzetno dugo. Čini se da su razvili mehanizam koji usporava starenje.

Nije to večna mladost jer sve umire i starenje vas uvek sustigne, ali šišmišima se to događa mnogo sporije i uz to dugo ostaju zdravi.

Zamislite stogodišnjaka koji je potpuno zdrav sve do poslednjih nekoliko nedelja života. To je ono što mi ljudi želimo, a šišmiši imaju, kaže Tiling i dodaje da niko ne zna šta se događa sa šišmišima dok stare.

Jedini način na koji donekle možete proceniti starost šišmiša su njihovi prsti. Ako im se zglobovi još nisu stopili, u pitanju je beba. U suprotnom se radi o odraslom šišmišu.

Od 2010. organizacija „Bretagne Vivante“ tek rođenim šišmišima ugrađuje mikročipove pod kožu.

„Svake godine se vraćamo u njihova legla pa ulovimo celu koloniju, uzmemo im malo krvi i potom u mojoj laboratoriji u Irskoj tražimo biomarkere starenja“, navodi Tiling.

Šišmiši ne bi završili na respiratoru

Ona u laboratoriji proučava njihove telomere, završetke hromozoma koji služe kao ćelijska zaštitna kapa. Svaki put kad se ćelija replikuje, telomeri postaju kraći.

Kad postanu stvarno kratki, ćelija odumire, a to je znak starenja. Ali šišmišima se telomeri s godinama ne skraćuju. Te životinjice mogu da zaštite svoju DNK.

„Sekvencionirali smo gene mladih, sredovečnih i starijih šišimiša i otkriće je bilo neverovatno – njihova sposobnost da repariraju svoju DNK, odnosno ispravljaju štetu koju život uzrokuje, povećava se s godinama. Kod ljudi je suprotno“, objašnjava naučnica.

I ne samo to, šišmiši ne poznaju artritis i razne upale poput ljudi, što znači da mogu da moduliraju svoj imunološki odgovor, balansirajući između antivirusnog i protivupalnog odgovora.

Poznato je da u slučaju kovida-19 pacijenta ubija preteran imunološki odgovor, takozvana citokinska oluja, pa čovek s imunološkim profilom šišmiša ne bi završio na respiratoru, slikovito pojašnjava Tiling.

Isti geni

Ljudi dele iste gene kao i šišmiši, uz nekoliko manjih poboljšanja i modifikacija.

„Zamislite kad bismo otkrili taj mali gen koji kontroliše te efekte, mogli bismo ga pretvoriti u lek koji bi to oponašao kod ljudi“, rekla je.

U uobičajenim okolnostima bi to bilo dugo istraživanje, ali sada se sve ubrzalo. „Ljudi su zaista zainteresovani za traženje odgovora u šišmišima“.

„Mi smo sekvencionirali genom, to je bio prvi korak, i sada radimo s laboratorijima širom sveta koe razvijaju potrebne ćelijske alate za istraživanje“, rekla je.

Moramo biti uporni i verovati da je otkriće moguće, zaključila je Tiling.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare