Svaki sedmi adolescent ima dijagnostikovane izvesne poremećaje mentalnog zdravlja, izjavila je direktorka Centra za prava deteta Jasmina Miković i ukazala da je u vreme pandemije poseban problem nedostatak jakog zakonodavnog, institucionalnog i strateškog okvira u oblasti zaštite prava deteta.
Kako je objasnila u serijalu razgovora Destinacija, Srbija trenutno nema strategiju u oblasti prava deteta, jer je prethodna istekla 2015. godine, od kada ne postoji jasno definisana i koordinisana strategija u toj oblasti.
„Kada govorimo o marginalizovanim i osetljivim grupama, korona je dodatno unazadila njihov do tada težak položaj i onemogućila im da pristupe obrazovnom procesu na adekvatan način, što će svakako ostaviti trag u budućnosti“, predvidela je Miković.
Prema njenim rečima, u vreme vanrednog stanja u centrima za azil migranata na snazi je bila apsolutna zabrana slobode kretanja, jer ih je država u tom trenutku videla kao ozbiljnu opasnost od širenja zaraze.
To se, kako je istakla, kasnije promenilo pod pritiskom nevladinih organizacija kada im je ipak omogućena sloboda kretanja.
U periodu pandemije, dodala je Miković, posebno su ugrožena romska deca, deca sa smetnjama u razvoju i sa invaliditetom, deca lišena slobode i ona koja se nalaze u institucijama socijalne, zaštite vaspitno-popravnim domovima, zavodima za vaspitanje dece i omladine, kao i deca u „uličnoj situaciji“.
Deca shvataju situaciju u kojoj se nalaze i prepoznaju čak i ekonomske i političke probleme, kao globalnu pretnju koja ugrožava i njih i njihove porodice, naglasila je ona i pozvala državu da „hitno istupi sa nekim planom“.
„Ne možemo da kažemo da je to izolovana situacija i da se više neće desiti bilo kakva vanredna situacija ili zaraza u budućnosti, a ni sami ne znamo koliko će dugo trajati ova aktuelna situacija“, objasnila je Miković.
Rezultati istraživanja koje je Centar sproveo na uzorku od 509 dece, uključujući decu iz opšte populacije, ali i decu iz ranjivih grupa, pokazala su da ona kao najveći problem ističu pristup obrazovanju.
Veliki broj njih smatra da nisu ni bili pitani kako iz svog ugla vide situaciju i potencijalna najbezbolnija rešenja, predočila je Miković.
Kako je obrazložila, „smatraju i da su izgubili dosta, da učenje nije bilo kvalitetno kao i ranije, da mnogi nisu imali mogućnost pristupa zbog nedostatka uređaja“.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare