U Srbiji i dalje vlada mišljenje "neće mene HIV"

Zdravlje 01. dec 202012:29 > 14:04
Shutterstock

Širom sveta 1. decembra obeležava se Svetski dan borbe protiv HIV/AIDS. Srbija spade u grupu zemalja sa niskom učestalošću HIV infekcije u opštoj populaciji. Uprkos tome, postoji mnogo faktora koji omogućavaju dalje širenje virusa.

Procenjuje se da trećina od ukupno inficiranih ne zna svoj HIV status.  

Timočki omladinski centar u partnerstvu sa Alijansom za javno zdravlje iz Ukrajine, realizuje trogodišnji program za održivost servisa ključnih populacija u Srbiji – SOS projekat.

POVEZANE VESTI

Jedan od ciljeva projekta je poboljšanje efikasnosti i pristupačnosti testiranju i kontinuirana nega za rizične grupe, odnosno za obolele.  

Tim povodom, za Novi dan, govorili su Goran Radosavljević, direktor timočkog omladinskog centra i Đurica Stankov direktor AS centra za osnaživanje mladih koji imaju HIV.  

Svake godine u ovo vreme govorimo o HIV infekciji, o AIDS, kao i o broju obolelih.    

Prema rečima Stankova, podaci Instituta za javno zdravlje Srbije pokazuju da oko 4.000 osoba u našoj zemlji živi sa HIV infekcijom, ali to je broj registrovanih osoba.

„Dešava se da se neko testira u privatnoj laboratoriji i dobije nalaz da je pozitivan na HIV, ali dok ne otvori karton na Infektivnoj klinici on se ne smatra registrovanim“, naglašava Stankov.  

UNAIDS kaže da broj osoba sa HIV-om može biti i deset puta veći, posebno u zemljama poput Srbije gde još uvek vlada to mišljenje „neće mene HIV“, ljudi se ne testiraju, a pre svega ne koriste zaštitu u dovoljnoj meri. Tako da se u Srbiji još uvek ne zna tačan broj inficiranih, navodi Stankov.  

Testiranje je važno   

„Kod HIV infekcije mogu da prođu godine da se simptomi ne pojave, čak 10 do 15 godina. Mladi ljudi često greše, jer za druge seksualno prenosive bolesti najčešće postoje simptomi koji se pojave nakon sedam do 15 dana, tako da žive u zabludi kada je HIV u pitanju. U tom period nema nikakvih simptoma. Kod malog broja mogu da se pojave simptomi koji su slični onima kod gripa, ali se to često zanemaruje, naročito u zimskom periodu“, kaže Stankov i dodaje:

„Postoji više razloga zašto se ljudi ne testiraju, ovo je jedan od njih. Zatim postoji strah od diskriminacije, od svrstavanja u rizičnu grupu kojoj pripadaju homoseksualci, seksualne radnice  i intravenozni korisnici narkotika. Tako da se mi u Srbiji borimo na dva fronta, sa mentalitetom i sa opštim zdravstvenim neznanjem“.    

Odgovornost je zajednička

„Kada je u pitanju zajednička odgovornost, to bi zapravo bila suština cele priče”, kaže Radosavljević. i dodaje:   

„Nije sve stvar pojedinca, već postoji grupa koja je odgovorna za sve, ako pogledamo organizacije civilnog društva koje rade preventivne programe i pružaju usluge prevencije kod ključnih populacija, to su kako je navedeno, muškarci koji imaju seksualne odnose sa drugim muškarcima, seksualne radnice  i intaravenozni korisnici narkotika, to su tri najugroženije grupe”.  

Osim toga, bitan faktor je i sama država, smatra Radosavljević i kaže da su tu i druga ministarstva, ne samo Ministarstvo zdravlja.   

„Mi smo 2014 godine imali veliki grant, odnosno ministarstvo zdravlja i država Srbija, od strane Global fonda koji je istekao iste godine, i tada se veoma malo sredstava odvajalo za bilo kakvu vrstu usluga koje su pružale organizacije, ne samo organizacije civilnog društva, nego i globalno. Dešavalo se i da je bilo izdvojeno nula dinara u nekom periodu. To može da doprinese neadekvatnom radu ka ključnim populacijama, a naravno i prema opštoj populaciji, pre svega prema mladima”, kaže Radosavljević i dodaje:

Nije samo Srbija, i Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Rumunija  su uključene u program SOS projekta.  

„Što se izdvajanja novca tiče sada se izdvaja, ali do prošle godine se nije izdvajalo. Treba napomenuti da su lokalne samouprave gde smo imali jake organizacije, poput Novog Sada, Šapca, Kragujevca i drugih manjih gradova, sprovodile adekvatne programe. Ipak to nije taj nivo usluga koji bi trebao da bude”, kaže Radosavljević.

Prema njegovim rečima  potrebno je oko 800.000 eura za preventivne programe na godišnjem nivou.   

„To jeste veliki novac, ali pogledajte koliko se samo izdvaja na lečenje. Mi trenutno imamo na terapiji oko 2.000 osoba. Preko dve milijarde se izdvaja samo za lečenje. Ono što je dobro je to da su naši pacijenti u Srbiji na najnovijim terapijama i tu ne možemo da zamerimo ništa“, ističe Radosavljević

Pariska deklaracija  

Ono što takođe treba istaći je Pariska deklaracija koja obavezuje lokalne samouprave da pokrenu svoje programe i svoje budžete vezano za pružanje usluga, koju je potpisao onlajn među prvima grad Sombor, zatim je to učinio Kragujevac. Očekujemo i duge gradove, Niš, Vranje, Šabac, Novi Sad, kao i neke gradske opštine iz Beograda da se takođe priključe Pariskoj deklaraciji.