Rušenje hotela Dom u Beogradu – nemoć i kapitulacija

Vesti 06. jul 202209:59 > 15:20 97 komentara
Google screenshot

U Beogradu je počelo rušenje hotela "Dom" u Ulici kralja Milutina, zdanja iz 1929. godine kojem je privremena zaštita Zavoda za zaštitu spomenika kulture istekla 2020. godine. Jedan sasvim običan i normalan dan u prestonici.

Bez preterane pompe. Da nije bilo vesti kao takve, uz nekolicinu ogorčenih komentara naših sugrađana, delovalo bi da je to jedan tipičan dan u Beogradu. Menja se staro za novo, kao istrajale veš mašine.

Beograd je valjda jedini grad u Evropi koji ne samo da ne čuva to malo stare i vredne arhitekture, već je i mesto u kojem je zaštita monumentalnih, kulturnih, i istorijskih zdanja oročena pobudama i tajmingom biznismena i preduzetnika, od kojih velikoj većini, niko ne sme da izgovori ni ime. Nema više ozbiljnog biznisa u ovoj zemlji, a da vam pištolj nije za pasom, ispod košulje.

Povezani tekstovi

Obavestite nas kada će nam isteći pravo na slobodu, pravdu, život. Ukoliko već nisu.

Beograd je prodao Hotel „Dom“ 2020. godine firmi koju su osnovale supruge, nećete verovati, kontroverznog Zvonka Veselinovića i jednog od vlasnika kockarnice Mozzart. Od septembra 2021. godine firma je preneta u krajnje vlasništvo izvesnom Faruku Džandžanoviću. Samo po pisanju Krika, mogli bismo da zaključimo da je Beograd u vlasništvu Veselinovića i Milana Radoičića, koji kopaju, popločavaju, ruše, kada i koliko hoće.

Iako će većina vas ovaj tekst čitati u toku dana, ovo je tekst za laku noć, u bukvalnom smislu. Laku noć.

Nemoćni smo, oguglali smo. Kao novinar, pisao sam desetak tekstova o devastaciji Beograda. Rušenju upravne zgrade Ikarusa, Resavskoj, Mišarskoj, Kalemegdanu, seči zelenila, „skadarskoj“ (na Bojani) restauraciji Ruzveltove, Dušanove, ošljarenju na svakom koraku, estetici Belorusije 70-ih, sa sve rozarijumom na Trgu republike.

Osim ukoliko tema nije bila u potpunosti mikro, poput pokušaja Tomislava Momirovića da dovede autobuse do svog hotela u stambene blokove u Solunskoj, ili Petog parkića, gde su se stanari takođe pobunili, imao sam utisak da je sve uzaludno.

Osećaj nije bio drugačiji ni za ovu vest. Pisanje je delovalo passe, ali manje gore od toga da ništa ne napišem, ovoga puta bez ikakvih iluzija da nešto može da se promeni.

Ponovo gledam zgradu pored koje sam prošao mali milion puta. Pokušavam da zamislim desetospratnicu za horde novokomponovanih bogataša, kojima će to biti deseti stan za rentiranje.

hotel dom ćao
Google Earth/Page Consortium/Grad Beograd (Hotel „Dom“ i planirana desetospratnica na njegovom mestu)

Lepo staro zdanje pored kojeg je Bolnica za prevremeno rođenu decu, kojoj je obnovljena fasada prošle godine, koja se uklapa sa ostalim objektima u kraju. Ne, pogrešili ste, to nema nikakve logike. Tačan odgovor je da će desetospratnica da se načička između starih objekata, dečje bolnice, stare VMA.

Od grada neće ostati bukvalno ništa. Uspomene, ćoškovi, prvi poljupci, neka istorija, dokaz da je neko bio, gradio, živeo i pre nas.

U moru šoping molova, kockarnica, pekara i apoteka lutaćemo za sopstvenim identitetom i samopoštovanjem. I nećemo ga pronaći. U nekom momentu možda i muzejima na lukrativnim lokacijama istekne zaštita, sa obrazloženjem da u njih niko više i ne ide.

Pričam sa ljudima oko sebe. Kako nam se ovo dogodilo?

Da, ljudi nemaju prebijene banke. U borbi za koru hleba, slanju dece na ekskurziju, kontemplaciju cena benzina, ko će da razmišlja o arhitekturi i kulturi? One su za našu bedu postale teški luksuz. Da biste devojku odveli u pozorište treba vam novac koji velika većina ljudi nema.

Beograd je odavno izgubio svoju kosmopolitsku notu, koja je simbolično nestala sa onim nasilnim menjenjem naziva ulica. Veliki broj ljudi koji u Beogradu živi prema njemu nema nikakav sentiment, dok postoje i oni kojima nije problem ni da sve nestane, samo ukoliko u tome vide svoj lični interes. Vraćam se na bedu i siromaštvo.

Svega ovoga su svesni i oni kojima nikada nije dosta, koji za siću otkupljuju tuđe muke i moral, omogućujući im da počnu da sanjaju da će jednoga dana postati „veliki“ kao i oni.

N1

To su svi oni koji žmure na sve ovo, daju dozvole, relativizuju, ćute.

Ali i pored svega navedenog, pitam se da li je to opravdanje za potpuno odustvo solidarnosti, svesti, pa i civilizovanosti?

Ovim tempom, uskoro i da mrtvi leže na ulici, gazili bismo preko njih, u jurnjavi za svojim obavezama. I Hobsu bi ovaj manir bio previše „čovek je čoveku vuk“.

Ali ko ne plati na Drini, platiće na ćupriji. Tako ćemo i svi mi, kolektivno besvesni u našem glavnom gradu, u kojem će sve češće fekalije da plivaju, kao kod Lida u Zemunu. U gradu u kojem će investitori da vam ruše kuće kao stanarima u Vidovdanskoj, u kojem ćete da se šetete po ulicama na 50 stepeni, jer nema tri drveta. U kojem će jedan pljusak da bude elementarna nepogoda.

Fonet/Marko Dragoslavić

Možda ćete tada reći da sve ovo ipak nije samo kultura, arhitektura, nešto za šta prosto nemate vremena. Već u dubljem smislu borba za goli opstanak. Ali tada će već biti kasno. A svi ti koji su nas u to stanje doveli, biće daleko odavde. U Parizu, Londonu, Madridu, dok će njihova deca studirati na Bokoniju, Saint Martinsu, LSE-ju. Neće gospoda da pliva u *ovnima, to je samo za raju.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare