Profesor: Svi predmeti razvijaju glavu, napravismo glavato dete – gde je tu srce

Vesti 22. nov 202211:40 11 komentara

Njegovi bivši učenici i đaci za njega kažu da je "legenda" i "car", a on na društvenim mrežama deli svoja iskustva u radu sa decom. Profesor Visoke škole za vaspitače Goran Vilotijević i nekadašnji direktor OŠ Banović Strahinja priča za N1 kako je to raditi sa decom i na koji način im se može približiti i pogledati na svet njihovim očima.

Brojne anegdote obeležile su njegov učiteljski i direktorski posao, pokazavši da rad prosvetnih radnika može da bude na obostrano zadovoljstvo – i nastavnika i đaka.

Povezane vesti

Svojevremeno je, kaže, jedan učenik došao kod njega da ga pita da li može na zidu škole da napiše „Daco, volim te“. On mu je rekao da uzme veliki papir i na njemu to napiše, jer nije u redu da žvrlja po zidovima, na šta je taj dečak kazao: „Ali, direktore, ja nju toliko volim, meni znači da stoji samo jedan dan, pa ću posle prekrečiti“.

Direktor je „popustio“ i zaista je bilo kako je učenik i obećao, seća se Vilotijević.

Svojevremeno se šalio sa devojčicom koja je tada bila prvi razred, na šta mu je ona rekla da se stalno šali i da je ostao u detinjstvu.

„Svi prosvetni radnici pomalo ostanu u detinjstvu, ali često nemaju vremena da se šale, pišu izveštaje, elektronske dnevnike, protokole…“, ukazuje on.

Brojne su još anegdote koje spominje, od toga da je trima devojčicama koje su uradile nešto lepo napisao pismo koje im je poslao na kuću da im zahvali, do toga da je igrao košarku sa jednim đakom kome majka nije verovala da igra sa direktorom. Takođe, svojevremeno su mu neki đaci obili kancelariju koja je bila puna tehničkih stvari i na zidu napisali „Mogli smo, ali nismo hteli“.

Seća se i jednog konkursa za posao, kada mu je kandidat rekao „Znate, mene deca mnogo vole“.

„To nije pravi odgovor, ne treba njega deca da vole, treba on da voli decu“, poručuje Vilotijević i dodaje da je to ključ uspešnog odnosa nastavnika i učenika.

„Deca su i bića ljubavi, koliko im pružimo, toliko vraćaju, kako im pružimo, tako vraćaju“, dodaje i ističe da „nastavnik koji voli svoje đake postiže mnogo bolje rezultate od onog koji ih ne voli“.

N1

Da nije uvek sve teklo glatko, potvrđuju i slučajevi problematične dece, koje je uspevao na kratko da obuzda, jer kako ukazuje, „ne možemo ništa bez porodice“, koja često nije u mogućnosti da se uključi u rešavanje problema svoje dece.

„Disciplinske mere u školama su paracetamol disciplinske mere. Mi idemo sa posledicama, snižavamo temperaturu. Problem je bolesti u društvu, porodica je neki pad imuniteta“, ocenjuje i dodaje da „klinci često prave gluposti da skrenu pažnju na sebe, da privuku pažnju roditelja“.

Ističe da je potrebno mnogo povećati vaspitnu ulogu škole, kao i da je potrebno da se sistemski radi, ne može se oslanjati na entuzijazam pojedinca.

„Sve nastavnike mora sistem da štiti od problema koje imaju na poslu… Kad god se pojavi neki problem, kažemo ‘ajde da uvedemo novi predmet o tome’. Ako želimo da deca ne nauče ništa, daćemo im mnogo predmeta i brdo gradiva i deca će da se pobune. Problem je u moralu u društvu, kriza je morala, sistem vrednosti je narušen. Škola, obrazovanje mogu da promene svet, ne može za dan. Mi insistiramo samo na obrazovanju. Zašto ne bismo vratili vaspitnu ulogu školi“, navodi on i dodaje da svi predmeti razvijaju glavu – „napravismo glavato dete sa kržljavim rukama i nogama“.

„Gde je tu srce, gde je duša. Pravi pedagog mora da zna da uđe u glavu deteta i da gleda na svet iz njegove perspektive. Treba malo da čučnemo, da pogledamo kako oni vide svet“, poručuje.

Kaže i da nastavnici treba da budu kao tetke i ujaci – „vole nas kao roditelji, ali nas ne grde“.

„Uvek je agresija znak slabosti, inferiornosti, straha, nesigurnost se prikriva agresijom“, zaključuje Vilotijević.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare