Ne klizi baš sve „kao Soko po šinama“ – vožnja od Novog Sada do Skupštine Srbije

Vesti 28. mar 202218:21 > 18:36 104 komentara

Novi voz "Soko", po brzini vožnje, makar samo na deonici između dva najveća grada u zemlji, zaista je stavio Srbiju na evropsku železničku mapu. Naša ekipa, pokušavajući da nađe put od stanice "Beograd centar" do centra Beograda, utvrdila je da ipak ne klizi baš sve kao Soko po šinama, pa bi tako priča novosadskog dopisništva N1 možda mogla da se nazove i "Provozali smo se do Beograda, da vi ne biste morali“.

Stara zgrada, nova fasada, i već na ulazu renovirane železničke stanice dočekuje nas još nešto novo: žičani kavez koji negostoljubivo izgleda da deluje samo nama, koji se krećemo na dve noge. One, golubove, zbog kojih je i postavljen, nije sprečio da dolete do istog mesta na kom su se gnezdili decenijama pre nego što je u Novi Sad doleteo i „Soko“. Nas je da se ukrcamo u njega, tog dana, ipak nešto sprečilo.

N1: Dobar dan dve karte intercity vozom, sad u 12 molim vas.

„Nema mesta više u vozu“.

N1: Nema mesta više u vozu? A koliko često ide, jer ide po ovom redu vožnje, koji je sledeći?

Savetuju nas da kartu rezervišemo onlajn i gle baš zgodno tu odmah pored šaltera je QR kod koji, uverava nas natpis, vodi do aplikacije Srbija voz. Međutim… Virus nam je skinuo 360 dinara kredita, pa smo aplikaciju Srbija voz skinuli „peske“ u Play store-u. Odmah smo dobili i elektronske karte i dva od 316 mesta u brzom vozu bila su zagarantovana.

Opremljeni elektronskim kartama, 24 sata kasnije, ponovo stižemo na peron. I ovog puta voz je dupke pun i sve je spremno za „poletanje“. I sve izgleda kao da će Soko zaista i da se vine u visine – ljubazno osoblje u uniformama poput onih rezervisanih za posade aviona. Na udobnim sedištima čeka vas i meni i deluje da se mislilo baš na sve, pa čak i na vegeterijance. To je moralo da se proba. Međutim…

Ubacujem pare u automat, dotrčava „stjuardesa“… „Stanite, ne radi, ne radi, ne radi…“

N1: A ne radi? A ja sam već ubacila pare.

Kondukterka: A ono primilo pare? Super, ono primilo pare, a ne radi…

N1

Hvala ljubaznim kondukterima! Iako automat još ne radi, dobili smo i veggie burito i kafu. Gutljaj po gutljaj, stanicu po stanicu, švajcarski voz na novoj pruzi zaiste dostiže i brzinu do 200 kilometara na sat – na jednoj deonici puta. Po ulasku u prestonicu usporava na 120, na stanici Novi Beograd i dalje ne staje – do daljeg. Verovatno smo zato do stanice „Beograd centar“ stigli i brže nego po redu vožnje. Umesto 36, putnici dabl dekera na šinama putovali su 33 minuta.

Videli smo i ozarene penzionere kako silaze sa sprata voza i oduševljeno čestitaju kondukteru…

„Auuu bokte sve najbolje“, kaže jedan.

Kondukter: E hvala vam! Nadam ste da ste uživali!

„Nek’ smo i ovo dočekali jednom“, dodaje jedan putnik.

Raduju se kondukteri veselim putnicima i konačno pristojnom radnom mestu. Raduju se i putnici, većina u trećem životnom dobu, brzini kojom njihovi vršnjacini po Evropi putuju već decenijama. Većina putnika deluje kao da je u Beograd došla turistički, možda i samo da se provoza, još dok se karte prodaju po promotivnoj ceni. MI smo došli drugim poslom.

Okej, so far so good, sad da vidimo kako da se dokopamo zaista centra Beograda.

N1

Penjemo se stepenicama, lifta nema, nezgodno za one koji su sa koferima. Većina srećom nije, pa stepenik po stepenik stižu do izlaza iz Prokopa.

Dobrodošli u centar. Tako se zove, iako tako i ne izgleda. I šta ćemo sad? Nigde znaka koji bi pomogao Novosađanima, pa su se zbunjeni podelili u dve grupe – jedni su pošli desno, drugi krenuli levo, mi smo konsultuvali Gugl mape. Okej, mi smo sad na prokopu, recimo da hoćemo da stignemo u sam centar grada, dakle na Trg Republike, kaže 43 minuta peške, autobusom 22 minuta od stanice „Beograd centar“ do centra Beograda. Samo još da pronađemo koji autobus nas vodi do centra.

N1

Izbor i nije neki, zapravo i nije izbor, nego dilema, jer sa stanice kreću tek tri autobusa – 34, 36 i 38L, koji ide nešto ređe. Petnaestak minuta smo čekali da frekventnija 36-ica pođe. Nemamo Bus plus, pa smo kartu hteli da kupimo kod vozača – kaže nam da možemo i bez karte, jer njegov aparat ne radi.

Povezano:

Savetuje i da siđemo na sledećoj stanici pa presednemo na 44 koja nas vodi direktno do Pionirskog parka – tako je, kaže, najbrže. Ipak. većina putnika odlučuje se za sigurniju varijantu – bez presedanja, direktno autobusom broj 36 do Slavije. Možda su, ipak, bolje prošli – jer smo na 44 čekali 14 minuta.

I ovde smo pošteno hteli da kupimo kartu, ni ovde aparat koji ima vozač nije radio. Klaj, klaj kroz beogradsku gužvu jezdili smo ka samom centru prestonice. Konačno zgrade koje deluju poznato, i konačno ona najpoznatija (Skupština). Bilo je 13 sati i 16 minuta, to znači da nam je od stanice Beograd centar –  Prokop do zgrade Republičke skupštine bilo potrebno 42 minuta.

Računica je jasna: 80 kilometara dug put prugom smo prešli za 33 minuta. Za osam kilometara od Prokopa do centra Beograda trebalo nam je deset minuta više. Nije dakle 36, već 78 minuta. I šta ćemo sad?

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare