N1 u centru Adaševci: Izbeglice se žale na uslove i nasilje, uprava negira

Vesti 09. feb 202219:24 > 20:10 45 komentara

Dva i po meseca nakon što je u javnosti odjeknula priča o bokserima avganistanske reprezentacije, koji su, posle svetskog prvenstva u Beogradu - odbili da se vrate u Avganistan, jedan bokser iz nacionalnog tima kontaktirao je redakciju N1. Na njegov poziv, naša ekipa otišla je u prihvatni centar Adaševci kod Šida. Tamo ga nisu zatekli, međutim, kamera je posvedočila nagomilanoj traumi izbeglica, i možda, premoru onih koji su skoro sedam godina zaduženi da o njima brinu.

U prihvatni centar Adaševci došli smo na poziv boksera avganistanske reprezentacije. Ipak u ovoj priči ga nećete videti, jer se nije osmelio da stane pred kameru. U početku, nisu ni drugi stanari nekadašnjeg motela. Posle dvadesetak minuta razgovora bez uključenog mikrofona, usudili su se da progovore javno, ali tek kada im se pred objektivom pridružilo na desetine cimera. Lica onih koji ne govore engleski, pričaju priču o mesecima, godinama gomilanoj traumi. Oni sa kojima možemo da se sporazumemo, pričaju nam o navodno teškim uslovima u privremenom domu – teško je razlučiti šta je istina, a kada možda preteruju.

„Ovo je četvrti dan od kad sam ovde, ništa nisam jeo, ništa nisam pio, povređena mi je noga, ali kad sam otišao kod lekara dobio sam samo dva brufena. Iako u zalihama imaju posteljinu, ćebad, ali ukoliko pogledate naše sobe, mi nemamo ćebad, nemamo posteljinu, nemamo dušeke. Ni životinje tako ne spavaju“, kaže Amid iz Avganistana.

Razgovor odmiče, a teška priča dobija krešendo.

„Ovde sam od pre četiri meseca, i video sam da čuvari svakodnevno tuku ljude, bez ikakvog razloga, bez ikakvog povoda, koriste čak i elektrošokere. Veoma loše se ponašaju prema svim izbeglicama. Na primer, kada zakucam na vrata kancelarije upravnika, možda kada hoću nešto da pitam ili nam je nešto potrebno, većina Avganistanaca ne govori engleski, ja govorim, ali ovaj kamp je otvoren pre šest godina i nemaju ni jednog prevodioca. Ja kad pokucam na vrata on otvori i vikne – ŠTA JE?“, priča Gaftor iz Avganistana.

Otpratili su nas do vrata kancelarije onih kojima je ovo već šest godina radno mesto. Tamo nas uveravaju da hrane ima dovoljno, tri obroka dnevno, kako su propisali nutricionisti komesarijata. Za fizičko nasilje, kažu, prvi put su čuli od nas.

„Koje vrste nasilja, što moraju da poštuju kućni red, da nama pomažu u situaciji ako treba nešto malo da pospreme sa našim spremačicama, to jednostavno, taj deo je to, padne jedanput u dva tri meseca, zavisi koliko dugo ostaju ovde. Tako da su to, koja su druga nasilja“, kaže Dragan Velimirović, upravnik kampa Adaševci.

N1: Oni tvrde da se to koristi kao forma kažnjavanja, da su primorani da čiste, i da se to dešava na dnevnom nivou

„Naravno, to nije forma kažnjavanja. Ako mu ja kažem da se skloni, a on neće da se skloni, i ako je to vrsta nasilja da treba da stavi masku, on neće da stavi masku onda možemo i to da kažemo da je to vrsta nasilja“, kaže Velimirović.

N1: Šta radite u slučaju da nemaju masku ili neće da stave masku?

„Obično jedanput ga opomenemo, drugi put ga opomenemo, treći put ga opomenemo, i ako te još jednom opomenemo kažemo po kazni ćeš biti „cleaner“. Kazni, uslovno rečeno kazni, na neki način da mu stavimo do znanja da mora da stavi masku“. kaže on.

Upravnik pristaje da nas sprovede i po sobama. Uz buku i negodovanje stanara, prvo obilazimo krilo koje je po svemu sudeći bolje uređeno. U sobama ih je po šestoro, kreveti imaju dušeke i posteljinu, svaka soba ima kupatilo. I manje-više – ništa drugo. Odlazimo potom i u šator van samog objekta, gde stvari, uverićemo se uskoro, izgledaju drugačije.

N1: Dobro da li oni zaista spavaju na ovim krevetima?

„Oni koji spavaju spavaju na tim sunđerima, ostalo su razneli. Ja sam vam malo pre rekao da mi nismo u punom kapacitetu“, kaže on.

N1: Dobro, jel postoji u zalihama ćebad koja bi mogla da se da ovim ljudima?

„Haha, da vam kažem nešto, daleko od toga, mi ćemo da nabavimo, nije to sporno, nego je stvar u tome što oni to iznesu napolje, ponesu, ukradu. Daćemo im, davaćemo im“, kaže upravnik.

„Kako ovde da spavam? Ovo je moja soba. Je l’ biste vi spavali ovde?“pita Amid.

„Ja ne znam engleski, ja se izvinjavam, ja nisam učio engleski i ne znam“, kaže upravnik.

Na kraju obilazimo i prodavnicu u okviru kampa, uveravamo se da su cene iste kao i na drugim mestima, iako su nas sagovornici iz Avganistana uveravali u suprotno. Kamp napuštamo sa mnogo pitanja, i bez ijednog konkretnog odgovora. Baš kao što za ove ljude niko u Evropi nema odgovor već punih sedam godina. Svaka, pa i ova, priča ima najmanje dve strane. Zaključak donesite sami.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare