Kako pomoći žrtvama – u sistemu moraju da se osete sigurno i dobiju podršku

Vesti 26. nov 202211:57 3 komentara

Profesorka doktorka Jelena Vranješević, sa Filozofskog fakulteta, kaže da je komunikacija sa žrtvom važna jer je preživela svašta i da je zato veoma bitno da u sistemu dobije podršku, da se oseti sigurno i da ima doživljaj da je neko razume i ume da odgovori na njene potrebe. Marija Anđelković, direktorka organizacije "Astra", koja se bavi iskorenjivanjem svih oblika eksploatacije i trgovine ljudima, navela da je jedna od poslednjih studija Kancelarije UN u 10 zemalja pokazala da u Srbiji ima više od 10 puta više žrvata od zvanično identifikovanih i dodaje da je prošle godine identifikovano 46 žrtava.

Profesorka Vranješević smatra da nismo naučeni da komuniciramo konstruktivno i da nekada iz najbolje namere zanemarujemo osobu sa kojom komuniciramo.

„Kada su žrtve u pitanju to može da ima dramatične posledice. Mi smo hteli da pokažemo koliko je važna komunikacija kako bi se žrtva osetila bezbedno i napravili odnos poverenja, da ispirča nešto što možda ne bi ispričala i tako pomogne. Proces sekundarne viktimizacije počinje od prvog momenta ulaska u sistem, postoji razlika među žrtvama, žrtve trafikinga se suočavaju sa predrasudama, stigmatizacijom. Često se krive za položaj u kome su se našle, na razne načine se suočavaju sa osudama, stigmom i prinuđene su da o nečemu što je jako bolno pričaju više puta, obično pred ljudima za koje nemaju doživljaj da ih razumeju“, pojašnjava Vranješević.

POVEZANE VESTI:

Anđelković navodi da Srbija nema jedinstvenu bazu žrtava, ali da je organizacija „Astra“ za 20 godina primila oko 60 hiljada poziva i pružila podršku za 580 žrtava trgovine ljudima.

„Mi kao društvo smo tolerantni na nasilje, nismo senzibilni da ga prepoznamo. Samoidentifikacija je na jako malom nivou. Astri se prijavljuju žrtve nakon izlaska iz lanca trgovine tek kada dobiju koverat za suđenje, jer će se suočiti sa zlostavljačima, plaše se odmazde i tada nam se javljaju za podršku. Žrtva 11 puta ponovi priču pre nego što je neko čuje. Pred policijom, tužiocem, sudom, centrom za socijalni rad, to sve izaziva dodatnu viktimizaciju, a i način na koji se propituje i suočava. Naše zakodavstvo nudi mogući status posebno osetljivog svedoka. Ali to ne vredi ako nemate posebnu prostoriju gde će sedeti, video link gde će dati iskaz“, rekla je Anđelković.

Ona dodaje da možemo da prepoznamo očigledno nasilje – fizičko, ali da postoje i psihološko, emotivno, digitalno i da žrtva kad shvati da je žrtva može da bude kasno.

„Moramo da radimo na informisanju šta je nasilje, kako prepoznati žrtvu, koja prava joj stoje na raspolaganju. Urgentno po pitanju medija, izveštavaju senzacionalistički ili kada se desi neki tragični događaj izveštava sa aspekta žrtve i privatnog života, umesto da se priča o fenomenu cele godine, jer je nasilje svuda oko nas i dešava se. Ohrabruje mreža Novinarke protiv nasilja“, rekla je.

Prvi korak bi bio pokazivanje empatije i pokušaj da se stavimo u cipele osobe sa kojom razgovaramo, savetuje profesorka Vranješević.

„Ako je žrtva uplašena, ona je zbunjena, šta nam je sledeći korak. Da je provedemo po sudnici, ovde ćete sedeti vi, ovde oni, ako postoji mogućnost video linka da ona ne mora da se nađe naspram orkivljenog, da joj damo informacije šta je čeka. Ako prepoznamo potrebu za zaštitom da vidimo šta možemo da uradimo da joj garantujemo sigurnost i bezbednost“, dodala je.

Na pitanje koliko je naš sistem spreman na modifikacije, Marija Anđelković odgovara da se sistem menja, ali sporo.

„Poslednjih pet godina kroz projekat OEBS-a sa Ministarstvom pravde upravo to pokušavamo da uradimo, da se žrtva stavi u centar sistema, pravi se mreža službi podrške. Da od kontakta sa institucijama žrtva ima tretman gde neće dolaziti do sekundarne viktimizacije. Video link je korišćen više nego za 17 godina ukupno, znači da ima pomaka. Da se edukuju profesionalci kako komunicirati sa žrtvom i korišćenje svega onoga što imamo u zakonu“, rekla je.

Podseća da većina građana ne zna kako sistem funkcioniše i koja su im prava ako se desi i naglašava da većina ne veruje da je nasilje oko nas i da može da im se desi.

„Svetao primer u praksi, Ustavni sud je doneo odluku gde je našao povrede, radilo se o devojčici, žrtvi eksploatacije, koja se pojavila pred sudom 24 puta, a zlostavljač samo pet puta, suđenje je trajalo sedam godina, a sa odlukom Ustavnog 11. Zamislite život 11 godina čekajući pravdu. Sud je našao, rekavši da to dete nije samo prodato od strane trgovca, već i od strane sitema koji je trebalo da ga zaštiti“, naglasila je.

Objašnjava da se žrtve najviše plaše suđenja i suočavanja sa trgovcem jer tada imaju i najviše pretnji.

„Često je žrtva jedini izvor informacija, koristi se kao glavni dokaz. Tu treba osnažiti institucije u potrazi za novim dokazima, a ne stavljati kompletan akcenat na žrtvu. Ne ponavljati iskaz više puta ako ga je već jednom dala“, savetuje Marija Anđelković.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare