Istoričari: Kraljevina SHS bila "čamac za spasavanje" južnoslovenskih naroda

Vesti 01. dec 202017:54 > 18:41
N1

Na dan kada je 1918. godine nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, istoričari se slažu da je ona bila iznuđeno rešenje, ali i spas za male južnoslovenske narode posle Prvog svetskog rata. Istoričar Predrag Marković ukazuje i da je velikim silama, pogotovo Francuskoj odgovarala velika snažna zemlja na ovim prostorima koja bi se oduprela pritiscima sa Zapada i Istoka.

On je čak izneo stav da su u tadašnje vreme Srbi, Hrvati i Slovenci verovali da su jedan narod. Istoričar Milan Ristović, sa druge strane smatra da nisu celi narodi, već deo političke i kulturne elite shvatali to pitanje na takav način.

Iako je reč o istorijskom događaju koji je kasnije značajno uticao na ceo 20. vek, dan kada je prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević proklamovao Kraljevinu SHS ne obeležava se formalno kod nas i ne pridaje mu se veliki značaj.

Marković, analizirajući za N1 to pitanje, podseća da je Beograd posle rata bio toliko srušen da je jedina kuća u kojoj je mogla da se održi svečanost stvaranja nove države – kuća porodice Krsmanović u centru grada.

POVEZANE VESTI

On kaže da je u improvizovanim uslovima proglašeno stvaranje nove države i da je sve urađeno na brzinu.

Istakao je da su u to vreme Srbi, Hrvati i Slovenci verovali da su jedan narod i da je jedini problem bio da li nova država treba da bude federalna ili centralistička, pa da je tako na kraju počela centralizacija.

Stvaranje zemlje bio je, naglašava potez u iznudici, jer je situacija bila na ivici rata sa Italijom, Bugarska je podržavala makedonske komite, a Hrvati, pogotovo Dalmatinci bili su nestrpljivi da uđu u zajedničku državu da bi ih srpska vojska zaštitila od italijanskih ambicija.

Kaže da je tada dramatično pitanje bilo pitanje granica i da je jedina neproblematična bila ona između Srbije i Rumunije – to je, kaže, jedina granica u zadnjih 100 godina koju niko nije osporavao.

Upitan da li je unitarna država bila dobro rešenje, on kaže da sprski političari nisu imali iskustva sa federacijom, da su jedino kao takvu poznavali Austrougarsku, koja je loše funkcionisala, kao i da su Hrvati veoma bili za autonomiju.

Ukazuje i da je kralj Aleksandar 1929. godine proglasio novo ime i novi narod – Jugosloveni koji je nastao spajanjem Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je ideja da su zajednički etnički narod propala.

Komunisti su kasnije, kaže, obnovili tu ideju, ali to nije više bila etnička, već ideološka zajednica.

Marković naglašava i da je zemljama pobednicama, najviše Francuskoj odgovarala velika, snažna zemlja koja bi bila prepreka obnovi Habsburga, prepreka nemačkom šitenju ali i ruskom uticaju – kao „tampon država“.

Odlučan uticaj izvršila je i Amerika kada je Vudro Vilson proklamovao ideju da svi narodi imaju pravo da biraju u kojoj će državi da žive.

Zato su se, navodi Marković, Srbi, Hrvati i Slovenci i proglasili kao jedan narod da bi se otcepili od Austrougarske.

On smatra da danas, sa istorijske distance, najbolji odnos prema Jugoslaviji imaju Slovenci koji su zahvalni zbog toga što „samo tamo postoje Slovenci gde je srpski vojnik zgazio svojim opankom“.

Zaključuje da Kraljevina SHS jeste kratko trajala i nije ostavila dublji trag, kao i da mi, kada kažemo Jugoslavija i dalje mislimo na Republiku Jugoslaviju.

Istoričar Milan Ristović kaže, da bi za razliku od Markovića, malo suzio ideju o verovanju Srba, Hrvata i Slovenaca da su jedan narod na deo političke i kulturne elite, posebno mlađu generaciju koja je shvatala to pitanje na takav način, podsećajući na primer na krug srpskih intelektualaca oko Skerlića.

„Što se naroda tiče, tu bih se ogradio, šta su znali seljaci iz Šumadije o Zagorcima?“, rekao je Ristović i ocenio da je sam položaj svih naroda bio podsticaj da se takvo rešenje prihvati kao jedino realno.

„Iz današnje perspektive možemo da mislimo i ovako i onako, ali situacija je bila takva da se nije znalo šta će se dogoditi sa tom teritorijom. Srbija jeste bila pobednik u ratu, ali je bila iscrpljena i sa velikim žrtvama, kao i materijalnim žrtvama“, navodi Ristović.

Dodaje i da sitaucija na Konferenciji mira nije bila povoljna za rešavanje jugoslovenskog pitanja, da je pitanje granica bilo veliki problem i nije se znalo gde će biti povučene linije.

Ističe i da nije bilo za Karađorđeviće realne druge opcije osim ove, niti bilo kakvih predloga od strane političara da se od dela okolnih teritorija pravi Velika Srbija.

Kaže da se Nikola Pašić na čelu srpske delegacije, koja je potom postala jugoslovenska žestoko borio za pomeranje granice tamo gde se Slovenci graniče sa Austrougarskom i Italijanima na isti način kao što je zastupao interese Srbije prema granicama.

„Ta ideja se nametnula kao pragmatično ali idealističko rešenje, improvizovanje je donelo mnogo problema“, kaže Ristović i ukazuje da je „sudar sa političkom realnošču i nepoznavanje različitih političkih mentaliteta doveo do dečije bolesti – rascepa države.

„Ali vidimo da je to bila neka vrsta čamca za spasavanje malih južnoslovenski naroda, koji su bili izloženi opasnostima sa raznih strana“, kaže istoričar.

„Slovenci su bili pritisnuti italijanskim uticajem, s druge strane s germanizacijom Hrvata, gore je bila Mađarizacija…Videćemo da su se jugoslovenski narodi uhvatili za tu ideju kao pojas za spasavanje u turbulentnim vremenima posle Prvog svetskog rata“, ocenjuje.