Brnabić obećala internet – ima li nade za opustošena sela, bez telefona i puteva

Vesti 13. okt 202017:39 > 17:40
N1

Na predstavljanju Programa za preporod sela Srbije, iza kojeg stoji rad Nacionalnog tima, mandatarka Ana Brnabić istakla je dovođenje interneta u sela. Brnabić je izjavila da je u toku javna nabavka za uvođenje brzog interneta za 60 seoskih naselja, što je posao vredan 40 miliona evra.

Varošica Ušće u dolini Ibra je nekada bila opština. Danas samo mesna zajednica. Iako oko ovog mesta gravitiraju sela koja su osnovana pre sto i više godina, nekada su bila veoma razvijena, a meštani ovog kraja najviše su se bavili stočarstvom i poljoprivredom. Takva sela su nestala. U godinama iza nas mladi su ih napuštali u potrazi za boljim uslovima života. Osim priče i obećanja ništa konkretno se nije uradilo da se smanji odlazak stanovništva sa seoskih područja.

„U selu ima preko 200 kuća u kojima živi samo po jedna osoba starija od 60 godina. Ako negde ima četvoro u kući, to je mnogo. Kod nas se ne radi ništa, jer nema ljudi. Skoro je počeo da se asflatira neki put, ali džaba nam to. Da se to dogodilo pre 30 godina, možda bi danas bilo drugačije“, priča Petar Đurađević, meštanin Gokčanice za N1.

N1: Da li verujete u preporod sela Srbije, koji je najavila Vlada?

„Možda na drugom mestu, ali ne i kod nas. Ovde života nema, jer nema ko kome da pomogne. Kada mi uveče, posle deset, zazvoni telefon, znam da je neko u selu umro i da nema ko da ga sahrani, pa moram ja da idem“, kaže Đurađević.

Najveći problem ušćanskog kraja je loša infrastruktura. Pojedina sela ni danas nemaju fiksni telefon, a Vlada Srbije najavljuje uvođenje brzog interneta.

„Kroz Gokčanicu je davno prošao kabl za telefon, ali mi nemamo fiksne telefone odavno. Kao da smo u 18, a ne u 21. veku. Mobilni telefon može da funkcioniše, ali i on retko ima signal. Internet bi svi mi voleli da imamo, jer bi mogli da komuniciramo sa narodom. Meni su sinovi u inostranstvu, u Sloveniji i Italiji“, rekao je Petar Đurađević.

U ušćanskom i studeničkom kraju decenijama nije bilo ozbiljne investicije. Česti su kvarovi na elektromrežama, nedostatak doktora u seoskim ambulantama i loš autobuski prevoz.

Osnovna škola u ovom selu od prošle godine više ne postoji, jer više nema učenika, a zanimljivo je da je od čak 1870. godine,  kada je osnovana, pa do 1970. godine egzistirala kao matična škola sa svojim isturenim odeljenjima. Ali, podatak da ova škola nikada nije imala mokri čvor već poljski toalet, česmu u dvorištu i peć na drva u učionicama, dovoljan su razlog zbog kojeg su mladi napustili ove krajeve.