Izbori 2003: Raspad DOS, Pirova pobeda Tome i Vučića i manjinska vlada Koštunice

Izbori 2020 15. maj 202010:14 > 10:21
N1/Lazar Lazić

Da je decembar omiljeni mesec vladajućih stranaka za održavanje parlamentarnih izbora pokazalo je i šesto po redu glasanje za poslanike u Skupštini Srbije, koje je peti put organizovano u poslednjem mesecu u godini. Ujedno, nastavljen je i trend vanrednog izlaska na birališta, koji je bio prekinut samo 1997. godine. Od uvođenja višestranačja u Srbiji, skupštinski sazivi menjali su se u proseku na dve godine i sedam meseci.

Godinu u kojoj su održani drugi parlamentarni izbori nakon petooktobarskog prevrata obeležilo je ubistvo prvog demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića, nakon čega je uvedeno vanredno stanje, koje je bilo na snazi od 12. marta do 22. aprila. Atentatu na lidera Demokratske stranke prethodio je dobrovoljni odlazak u Hag predsednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, koji se tako u ulozi optuženika za ratne zločine u bivšoj SFRJ pridružio svom nekadašnjem ljutom političkom protivniku, ali i koalicionom partneru Slobodanu Miloševiću.

U periodu između dva izborna ciklusa, 4. februara 2003, formirana je državna zajednica Srbija i Crna Gora, čime je nakon skoro 11 godina prestala da postoji  Savezna Republika Jugoslavija.

Demokratska stranka

Krhki odnosi između tadašnjeg predsednika SRJ i lidera Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice i ostatka vladajuće Demokratske opozicije Srbije bili su dodatno narušeni upravo Miloševićevim izručenjem Haškom tribunalu na Vidovdan 2001. godine. Podela na Koštuničine “legaliste“ i Đinđićeve “reformiste“ bila je sve vidljivija, a produbljena je u leto 2001. izlaskom predstavnika DSS iz Vlade nakon ubistva pripadnika SDB Momira Gavrilovića. Sukob unutar koalicije kulminirao je godinu dana kasnije odlukom da partiji Vojislava Koštunice budu oduzeti poslanički mandati.

Izručenje optuženika Haškom sudu bio je neposredan povod i za pobunu “Crvenih beretki“, udarne Miloševićeve jedinice iz devedesetih, koja je u novembru 2001. borbenim vozilima sa naoružanjem blokirala deo auto-puta u Beogradu kod Centra “Sava“. Nakon pet dana neizvesnosti i zebnje, pobuna je okončana ispunjenjem većine njihovih zahteva, a pripadnici te jedinice u martu 2003. ubili su premijera Đinđića.

Reuters

“Znate, radi se o ljudima koji po meni, sem možda kada je reč o funkcionisanju saobraćaja, ni na koji način nisu ugrozili bezbednost zemlje. Posao koji oni obavljaju jeste takav, a neko od njih je to i rekao, da nemaju druge uniforme od onih koje imaju. Oni su se pojavili u onome što je njihova radna i svakodnevna odeća”, reči su kojima je Vojislav Koštunica tada opisao pobunu Jedinice za specijalne operacije (JSO), koju je predvodio Milorad Ulemek Legija.

POVEZANE VESTI

Prvo izborno sučeljavanje bivših saboraca iz Demokratske opozicije Srbije dogodilo se u septembru 2002. godine, kada su na redovnim izborima za predsednika Srbije snagu odmerili, između ostalih, kandidat DOS Miroljub Labus i lider DSS Vojislav Koštunica. U drugom krugu Koštunica je osvojio više glasova od Labusa, ali izbori nisu uspeli jer na glasanje nije izašlo neophodnih više od pedeset odsto birača. Pokušaj da se izabere naslednik Milana Milutinovića na Andrićevom vencu propao je i u decembru, ponovo zbog nedovoljnog odziva birača, pa je vršilac dužnosti šefa države postala predsednica parlamenta Nataša Mićić.

Treći po redu neuspeli izbori za predsednika Srbije održani su 16. novembra 2003. godine, kada se po prvi put kao kandidat SRS za tu funkciju pred biračima pojavio Tomislav Nikolić. Čak ni izmenjeni izborni zakon, kojim se izlaznost od najmanje pedeset odsto birača zahtevala samo u prvom krugu, nije doveo do uspeha glasanja jer je odziv bio ispod 40 odsto. Neuspehu izbora umnogome je doprineo poziv na bojkot koji su biračima uputili DSS, G17 Plus, SPO i SPS. Drugi čovek radikala tako je ostvario svoju prvu Pirovu pobedu, tada nad kandidatom “krnjeg“ DOS Dragoljubom Mićunovićem.

AFP/Koca Sulejmanović
AFP/Andrej Isaković
AFP/Jerry Lampen
Privatna arhiva
ICTY
AFP/Koca Sulejmanović
AFP/Koca Sulejmanović
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Nenad Stojanović
Nenad Stojanović
Srpska radikalna stranka
Srpska radikalna stranka
AFP/Koca Sulejmanović
AFP/Koca Sulejmanović
AFP/Koca Sulejmanović
AFP/Koca Sulejmanović
AFP/STR
Srpska radikalna stranka

Samo tri dana pre održavanja novembarskih predsedničkih izbora, predsednica Skupštine Srbije Nataša Mićić raspustila je parlament i raspisala parlamentarne izbore za 28. decembar. Odluci je prethodila višenedeljna rasprava o poverenju Vladi Zorana Živkovića, koji je na funkciji premijera nasledio Zorana Đinđića, dok je za novog potpredsednika Vlade izabran tadašnji šef Poslaničkog kluba DOS i bliski saradnik ubijenog lidera DS Čedomir Jovanović.

Kabinet Zorana Živkovića, već pritisnut brojnim aferama, izgubio je skupštinsku većinu zbog uskraćivanja podrške deset poslanika Socijaldemokratske partije, stranke nastale ujedinjenjem krila Socijaldemokratije predvođenog Slobodanom Orlićem i Socijaldemokratske unije Žarka Koraća. Umesto najavljene rekonstrukcije vlade, koja je bila planirana za kraj novembra, doneta je odluka da građani Srbije ponovo izađu na birališta nepunih mesec i po dana nakon izbora za šefa države.

Tadićev uspon ka vrhu stranke

Formalni raspad Demokratske opozicije Srbije, koalicije koja je stavila tačku na desetogodišnu vladavinu Slobodana Miloševića, označila je odluka Demokratske stranke da samostalno nastupi na parlamentarnim izborima. Demokrate su za nosioca liste istakle potpredsednika stranke Borisa Tadića, tadašnjeg saveznog ministra odbrane, koji je dobio prednost u odnosu na prvog čoveka DS Zorana Živkovića.

Demokratska stranka je prvobitno najavila da će se njena lista zvati “Demokratska stranka – Zoran Đinđić”, a da će nosilac biti Zoran Živković, ali je nakon pet dana odlučeno da lista ponese naziv “Demokratska stranka – Boris Tadić”, sa Tadićem kao nosiocem. Tako se ponovio slučaj iz 1993. godine, kada izbornu listu DS nije predvodio tadašnji lider stranke Dragoljub Mićunović već Zoran Đinđić, koji je ubrzo nakon izbora postao i šef stranke.

Demokratska stranka

Politička scena Srbije krajem 2003. godine nije bila ni nalik onoj iz perioda rušenja Miloševićevog režima. Samo tri partije, i to opozicione, nastupile su u istom sastavu kao na tri godine ranije održanom glasanju za narodne poslanike – SRS, SPS i JUL, dok je Demokratska opozicija Srbije izašla u čak 11 kolona. Izborna ponuda bila je bogatija i za dva aktera koja su krajem devedesetih, doduše u drugačijoj ulozi, aktivno učestvovala u promeni vlasti – G17 plus i Otpor.

Preteča političke organizacije G17 plus bila je Grupa 17, koja je nastala u vreme građanskih i studentskih protesta 1996-97 na inicijativu uglednih ekonomista iz Srbije i Crne Gore, među kojima je bio i Mlađan Dinkić. Nakon NATO bombardovanja Grupa prerasta u nevladinu organizaciju G17 plus, koju su, uz Dinkića, formirali Predrag Marković, Milan Pajević i dotadašnji potpredsednik DS Miroljub Labus.

U vlasti nakon Petog oktobra našlo se mesta i za kadrove G17 plus, pa je tako Miroljub Labus postao potpredsednik Savezne vlade, a Mlađan Dinkić guverner Narodne banke Jugoslavije. U decembru 2002. godine G17 plus postaje politička partija, sa oko 90.000 članova i 160 opštinskih odbora, a za prvog predsednika izabran je Labus.

Privatna arhiva

Pod sloganom “Srbija na 1. mestu“, G17 plus je u kampanju ušao tako što je prvi predao izbornu listu, čiji je nosilac bio Miroljub Labus. Pored Dinkića, koji je bio prvi na listi, G17 plus je kandidovao i Prvoslava Davinića, Ivanu Dulić Marković, Vericu Kalanović, Predraga Markovića, Tomicu Milosavljevića i Meha Omerovića. Uz upadljivo skretanje sa liberalnog na socijaldemokratski koncept reformi, biračima su obećavani stabilan dinar i povoljni stabeni krediti, uz nezaobilaznu kritiku politike Vlade.

I dok se za ekspertski tim okupljen u organizaciji G17 plus moglo pretpostaviti da ima političke ambicije, onda se za neformalnu grupu mladih, koja je iz studentskog bunta prerasla u narodni pokret, to nije dalo naslutiti. Ipak, višegodišnje odbacivanje i same pomisli da bi misija Otpora mogla da bude nastavljena kroz partijsku organizaciju, okončano je upisom u registar političkih stranaka, svega mesec dana pred izbore.

„Dosta smo vas gledali“

Čuveni slogan Otpora “Samo vas gledamo“, koji je lansiran nakon rušenja Miloševića i bio usmeren ka novoj vlasti, modifikovan je u “Dosta smo vas gledali“, a poruku da je “vreme za nove ljude“ novoformirana stranka pretočila je u izbornu listu koju su činili ugledni univerzitetski profesori, nekadašnji aktivisti Studentskog protesta i politički neafirmisane ličnosti iz svih delova Srbije.

AFP/Koca Sulejmanović

Pod simboličnim geslom “Stub odbrane“, otporaši su obećali obračun sa korupcijom i donošenje više pravnih akata, među kojima su zakoni o lustraciji, ispitivanju porekla imovine i medijima, a listu je predvodio profesor Fakulteta političkih nauka Čedomir Čupić.

Tokom čitave kampanje, Demokratska stranka našla se na meti napada bezmalo svih učesnika u izbornoj trci, a optužbe i kritike dolazile su kako sa opozicionog fronta, tako i od dojučerašnjih bliskih saradnika i partnera DS. Balast brojnih nerešenih afera demokrate su pokušale da skinu javnim distanciranjem od svih koji su bili umešani u zakulisne radnje, uz afirmaciju Borisa Tadića kao novog partijskog lidera, spremnog da se obračuna sa “mangupima iz svojih redova“. Akter jedne od afera bila je i Neda Arnerić, koja se ovog puta nije našla među kandidatima za poslanike DS, ali su glumačku čast na listi odbranili Branislav Lečić i Predrag Ejdus.

https://youtube.com/watch?v=-5hsIWxuOTI

Na obećanja o boljem životu nisu bile imune ni demokrate, koje su se zaklinjale da će, bude li im ukazano poverenje, otvoriti pola miliona radnih mesta, izgraditi 50.000 stanova, opremiti škole i bolnice… Uz socijalno obojenu tematsku okosnicu, DS je tokom kampanje naglašavao i da evrointegracije ostaju temeljno političko opredeljenje, kao i da je neophodno ubrzati proces privatizacije.

Nasuprot tome, stranka Vojislava Koštunica kampanju je bazirala na bespoštednoj kritici dojučerašnjih koalicionih partnera, pre svega Demokratske stranke. Pokušavajući da zaustavi trend pada podrške, koja je od prvih meseci 2001. godine konstantno bila u silaznoj putanju bila, DSS je obilato koristio imidž svog lidera iz vremena najveće popularnosti, ističući osobine i zalaganje za vrednosti koje su ga i izbacile u prvi plan kao nekog ko može da pobedi Miloševića.

Pravna država, legalitet, neizostavna borba protiv korupcije, kao i tradicionalne vrednosti, ostali su u fokusu Demokratske stranke Srbije, a listu su činila brojna “proverena“ imena poput Dragana Maršićanina, Dragana Jočića, Aleksandra Popovića, Nikole Miloševića, Dejana Mihajlova i Zorana Šamija, uz pojačanje u liku i delu Sande Rašković Ivić.

N1/Lazar Lazić

Kampanja Srpske radikalne stranke praktično se nadovezala na kampanju Tomislava Nikolića za novembarske predsedničke izbore. U centru pažnje, iako se tada nalazio u pritvoru Haškog tribunala, bio je Vojislav Šešelj i njegovo, kako je isticano, herojsko držanje u Hagu, čime je u očima radikala potpuno opravdao ulogu bespoštednog borca za nacionalne interese. Dvojac u sastavu Nikolić-Vučić, sa kormilarom u Hagu, uspešno je plovio na radikalskim talasima koji su se širili iz najvećeg grada na obali Severnog mora.

Neuspeli predsednički izbori u septembru, a zatim i u decembru 2002. godine, pomogli su radikalima da se oporave od izbornog debakla iz 2000. godine, kada su osvojili tek nešto više od 300.000 glasova. Kao kandidat za šefa države, Šešelj je dobio najpre podršku 850.000 birača, da bi tri meseca kasnije na svoj konto dodao još 200.000 glasova. Baza od milion glasača ulivala je sigurnost radikalima pred parlamentarne izbore, a podela u biračkom telu DOS nagoveštavala je da SRS može čak i do pozicije broj jedan. Uz stalne optužbe na račun stranaka koje vladale od 2000. godine, tematska okosnica SRS skliznula je sa nacionalnog na socijalni teren, pa je biračima ponuđen izlazak iz sveopšte krize, uz slogan “Radikalno bolje“.

Za razliku od radikala, socijalisti su se borili za golo preživljavanje na političkoj sceni, svesni da će teško ponoviti čak i rezultat sa prethodnih parlamentarnih izbora, kad su jedva prebacili pola miliona glasova. Poređenja radi, najlošiji rezultat koji je SPS ostvario do izbora 2000. godine bilo je osvajanje 1,35 miliona glasova 1992. godine.

Dodatni problem Socijalističkoj partiji Srbije predstavljao je gubitak uloge zaštitnika ugroženih socijalnih slojeva i gubitnika tranzicije, koji je preuzeo SRS. Veliki deo pristalica zato se okrenuo radikalima, čemu je doprineo i Slobodan Milošević, koji je 2002. iz Haga pozvao članstvo i simpatizere da podrže Vojislava Šešelja kao zajedničkog predsedničkog kandidata.

AFP/ Bas Czerwinski / ANP

Na novo glasanje SPS je izašao sa starim imenima, poput Zorana Bakija Anđelkovića, Dušana Bajatovića, Milutina Mrkonjića, Žarka Obradovića, Uroša Šuvakovića i Petra Škundrića, kao i povratnika u redove socijalista Milorada Vučelića. Socijaliste je drmala i unutarpartijska kriza, prožeta namerom rukovodstva na čelu sa Ivicom Dačićem da stranku reformiše i dodatno umanji Miloševićev uticaj na donošenje odluka.

Svoju šansu na izborima video je još jedan gubitnik s prethodnog glasanja – Srpski pokret obnove. Stranka Vuka Draškovića je prvi put od osnivanja izgubila status parlamentarne stranke, koji je ponovo stekla tako što joj je, zajedno sa svojim mandatom, pristupio poslanik DSS Tomislav Kitanović.

AFP/Koca Sulejmanović

Osokoljen povratkom u parlament nakon pune dve i po godine, SPO je s optimizmom ušao u izbornu trku, ali ovog puta nije rizikovao sa samostalnim nastupom. Zajednički izlazak na izbore dogovoren je sa Novom Srbijom, pa su se dvojica bivših partijskih drugova, Vuk Drašković i Velimir Ilić, posle šest godina ponovo našli u istom timu.

Izbori su održani prema proporcionalnom sistemu sa jednom izbornom jedinicom i nepromenjenim izbornim pragom od pet odsto. Liste je istaklo 19 stranaka i koalicija, a za 250 poslaničkih mandata nadmetalo se ukupno 4.245 kandidata. Osobenost parlamentarnih izbora iz 2003. ogledala se i u činjenici da su nosioci čak tri izborne liste bili haški optuženici – Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Nebojša Pavković.

N1/Lazar Lazić

Izlaznost je bila za oko jedan odsto veća nego na prethodnim parlamentarnim izborima, a svoje biračko pravo iskoristilo je 3,82 miliona građana. Cenzus je prešlo šest izbornih lista, dve više nego 2000. godine, a broj osvojenih mandata prema pojedinačnim listama kretao se u rasponu od 22 do 82. Već po objavljivanju preliminarnih rezultata bilo je jasno da će za formiranje vlade biti potrebna podrška najmanje tri partije.

Srpska radikalna stranka iskoristila je rascepkanost biračkog tela naklonjenog bivšim članicama DOS, pa je sa nešto više od milion dobijenih glasova trijumfovala na izborima, zauzevši skoro trećinu poslaničkih klupa. Ipak, pobeda radikala nije bila dovoljno ubedljiva da bi mogli samostalno da formiraju vlast, a koalicioni potencijal SRS bio je toliko nizak da je Šešeljevu stranku isključivao iz svake kombinatorike za sastavljanje vlade.

Jedini kojima bi koliko-toliko bila prihvatljiva saradnja sa radikalima bili su socijalisti, ali zbog svega 22 mandata na kontu SPS, matematika nije dozvoljavala obnavljanje koalicije iz 1998. godine. Demokratska stranka Srbije osvojila je 53 mandata, a Demokratska stranka 37, ali su njihovi međusobni odnosi bili na istorijski najnižem nivou, baš kao i mogućnost saradnje.

AFP/Andrej Isaković

Postalo je jasno da je najveći pobednik izbora bio G17 plus, u čijim su rukama bili ključevi zdanja u Nemanjinoj 11. Stranka koju su predvodili Labus i Dinkić na svom prvom nastupu na izborima osvojila je skoro 440.000 glasova, što joj je bilo dovoljno za 34 mandata. Rezultat vredan ulaska u izvršnu vlast ostvarila je i koalicija Srpskog pokreta obnove i Nove Srbije, koja je sa skoro 300.000 glasova i 22 poslanička mandata postala nezaobilazan faktor u pregovorima za formiranje nove vlade.

Koalicija Zajedno za toleranciju, koju su činili Nenad Čanak, Jozef Kasa i Rasim Ljajić, osvojila je 4,22 odsto glasova, a za prelazak cenzusa nedostajalo joj je svega tridesetak hiljada glasova i zato se može smatrati najvećim gubitnikom izbora. S druge strane, najveće razočaranje bez ikakve sumnje je Otpor, koji je osvojio svega 1,63 odsto glasova, što je bio rezultat daleko ispod svih očekivanja.

AFP/Andrej Isaković

Sredinom februara, DSS, G17 plus, NS i SPO potpisali su koalicioni sporazum, a za formiranje nove vlade lider DSS Vojislav Koštunica obezbedio je podršku socijalista. Sa SPS je dogovoreno da ta stranka podržava vladu u parlamentu, ali bez učešća u njoj. Time su stečeni uslovi za formiranje manjinske vlade, koja je 3. marta 2004. stupila na dužnost. Za premijera je izabran Vojislav Koštunica, a u sastavu kabineta našlo se još devet članova DSS, četiri iz G17 plus, tri člana SPO i po jedan predstavnik NS i SDP.