Jovana Popović: Iz jednog zatvora sam ušla u drugi, i dalje čekam odgovor suda

Vesti 24. apr 202014:04 > 14:17
N1

Muzičarka Jovana Popović iz Kikinde i Nikola Todorović, košarkaš iz Leskovca, proveli su po dvadesetak dana u pritvoru zbog, kako im je rečeno, kršenja mera samoizolacije proglašene zbog epidemije koronavirusa. Oni za N1 kažu da im niko po ulasku u zemlju iz inostranstva nije rekao da moraju u karantin, niti su znali da će biti uhapšeni i odvedeni u pritvor.

Jovana Popović, autorka antirežimske pesme „Bagra“, provela je 21 dan u pritvoru u požarevačkoj Zabeli, zbog kršenja mere samoizolacije posle povratka iz inostranstva, iako joj ta mera nije bila zvanično izrečena. Ona je puštena iz pritvora, ali se krivični postupak protiv nje i dalje vodi.

„Jesam na slobodi, ali je pitanje koliko sam trenutno slobodna. Jesam izašla iz zatvora, ali sam ušla u neki drugi zatvor, udahnula sam, ali moram da se i dalje borim. Krivični postupak je u toku, spremamo se za suđenje. I jedina bitna razlika je da suđenje neće biti u policijskoj marici, već u sudnici, a na početku je bilo u policijskoj marici“, rekla je Jovana za N1.

Opisujući kako je izgledao ceo postupak protiv nje, Popović je rekla da se on dešavao „u policijskoj marici“.

„Ceo krivični postupak u kojem sam ja potpisivala dokumenta, dešavao se u policijskoj marici, što je prejadno. Bila sam izolovana od svih, dolazi mi policija sa papirima, ja nisam nikog videla, niti tužiteljku, niti sudiju, advokaticu sam videla kroz rešetke policijske marice, mahnula mi je i to je to. Sedela sam u marici oko 7 sati skoro, u jednom trenutku sam izašla i dobijam opet neke papire…Saopštili su mi da idem u Požarevac, gde sam ja mislila da idem u karantin, a tek onda sam videla rešenje i shvatila da je to pritvor“, ispričala je.

POVEZANE VESTI

Kako je rekla, ona je ubeđena da je policija dobila od ministarstva uputstva „kako da se sprovode hapšenja i sve drugo“.

Popović je rekla da je u Zabeli bila smeštena u sobi sa još četiri devojke, koje su, dodaje, imale „istu priču“ kao i ona.

„Nijedna nije dobila ni pismeno ni usmeno rešenje, bile smo u jednoj ćeliji ‘2 sa 2’, imale smo uslove koje nisu u skladu ni sa trenutnim stanjem u državi, sve smo radile u toj jednoj sobi…Mi smo najviše provodile vremena u toj sobici, imale smo pravo na jednu šetnju, a i to jer smo tražile, možda nam ne bi ni to dali. Imale smo pravo samo na pisma, od kojih mnoga nisu stizala meni, niti su neka bila poslata tamo gde sam ih slala…Ja sam uzela svesku, pisala pesme, vodila dnevnik. Morala sam da pokušam da se isključim, da budeem jaka“, priča ona.

I kaže – uverena je da je to bila psihička tortura.

„Okružena zidovima, TV sa 4 kanala, i to Pink, Rts, B92. Tražila sam knjige i eto, tako sam provodila vreme…Nada počinje da vas ubija, jer danima čekaš da li će se nešto desiti i – ništa. U 17h zatvaraju, posle večere i ništa se ne desi. I tako iz dana u dan, onda shvatimo da moramo da ostanemo zdrave psihički, jer nismo znale koliko će to dugo da traje“, rekla je Popović.

Ona naglašava da jedini papir koji su dobili na po ulasku u zemlju je bio flajer. „Uputstvo da ukoliko dolazimo iz rizičnih zemalja se samoizolujemo, ili ako dobijemo simptome, se javimo lekaru. Ja nisam bila u toj grupi. A niko od carinika nam nije dao bilo kakvo upozorenje, niti bilo šta“, kazala je Jovana.

Na pitanje na osnovu čega su je onda uhapsili, Jovana kaže da su došli kod nje i rekli joj da oni rade svoj posao i da mora da je uhapse.

„Oni su meni rekli – da li znate da biste trebali da budete u samoizolaciji? Oni su obavljali razgovor, i u jednom trenutku su rekli – vi ste na spisku i mi vas moramo da uhapsimo, ovo je naš posao. Onda sam ja rekla – u redu, ajde, misleći da će kasnije oni videti neslaganje, da će me pustiti kući. I posle višesatnog sedenja u marici, ja dobijam informaciju da ja zaista idem u pritvor i to je meni bilo totalno nerealno i suludo, ne mogu da vam opišem kakav strah je mene obuzeo“, ispričala je Popović.

Za sve to vreme, u njenoj Kikindi i u javnosti trajala je borba za njeno puštanje iz pritvora.

„Ja nisam ništa znala o tome, jer mi nismo imali sredstva odakle ćemo čuti te vesti. Meni je to bio šok, bila sam srećna da sam izašla iz pritvora, ali nisam znala da se to toliko medijski propratilo, nikada nisam želela da budem u centru pažnje javnosti toliko, ali sada sam tu gde jesam, dešava se šta se dešava, borićemo se do kraja, što bi rekao Milan Mladenović – Mi to možemo zajedno“, naglasila je.

A i dalje, kaže, čeka odgovor Višeg suda u Zrenjaninu.

„Nisam još uvek dobila odgovor, što bi značilo da oni sada opet mogu da me uhapse i da me vode nazad. To je takav strah, neodređen, više ne znam ni ja čega se plašim. Budim se svakog jutra i ne znam šta će se desiti, nadam se da neće ništa da se desi, zna se šta je pravda, a opet, ne znam…Pokušavam da izbrišem slike koje mi se javljaju, polako uspevam, ali i dalje nemam nikakvog odgovora“, kazala je sagovornica N1.

Popović nije izolovan slučaj

Sličnu priču ima Nikola Todorović, košarkaš iz Leskovca, koji je zbog kršenja mere samoizolacije proveo 22 dana u zatvoru u Pirotu. U Srbiju je ušao 14. marta, dan pre raspisivanja vanrednog stanja.

„Nisam tačno siguran kako se zove granični prelaz na koji sam ušao, ali sam bio sa cimerom, vodio sam psa, pa su mi tražili pašos za njega, i pustili su nas da prođemo, ništa nam nije rečeno. Ja sam otišao kod oca, nisam kod bake mogao, gde sam inače prijavljen, jer je ona medicinska sestra, nisam smeo da boravim tu zbog njene i svoje sigurnosti, te sam bio kod oca. Nisam znao 10 dana ništa, potpuno sam apolitičan, retko gledam TV, od prijatelja sam čuo da je vanredno stanje, da se nesto dešava…Onda su me nazvali i rekli mi da verovatno treba da dođem na tu adresu, u karantin, ali to nije bilo ništa sigurno…Ostao sam u stanu kod oca, zvali su me tri dana, pitaju jesi kod kuće, kažem jesam, nisam nige izlazio“, priča Todorović za N1.

N1

A onda su, kaže, došli 30. marta, na njegov rođendan.

„Krenuo sam sa njima, rekli su – moraš nesto da potpišeš, nisam znao da sam uhapšen. A onda mi je u policijskoj stanici inspektor rekao da sam uhapšen, da moram kod sudije. Nisam mislio da će meni nešto da urade, bio sam disciplinovan. Policajci su bili korektni, govorili su da ništa neće da se desi, i odjednom mi je rečeno da idem za Pirot. I to je to“, kazao je Nikola.

U pritvoru u Pirotu proveo je 22 dana.

„Uslovi su bili jako teški, higijena nije bila na zavidnom novou, bio sam u sobi sa više njih, od kojih je jedan muškarac bio zavisnik…Dobio sam posle knjige, nismo imali TV, ali nisam danima znao šta će biti sa mnom, pune ti stalno glavu da je neko dobio dve gopdine, neko nanogicu, advokat nije došao 14 dana“, priča Todorović.

Na pitanje da li je razgovarao sa sudijom preko Skajpa, kaže da je bio kod sudije i da
mu je ona rekla da je njegov slučaj komplikovan, ali da mora u pritvor.

„Bilo je po direktivi da sam prekršio meru zabrane, da sam na jednoj adresi prijavljen, a da sam nađen na drugoj, i to je to“, dodaje.

Kaže da su u Pirotu dobili maske, da im je merena temperatura, ali da uslovi u sobi nisu bili na nivou. „Bio je čučavac, bilo je prljavo, još tri čoveka bila su sa mnom, mogao je neko da bude. Čekao sam da izađem na slobodu, da vidim sta se dešava, nisam znao da je medijski bilo šta pokrenuto za mene, kada sam izašao, video sam tek koliko su ljudi pisali o tome, novine, bio sam srećan što je dozvolio sudija da mi se ukine pritvor“.

Todorović je izrazio nadu da optužnica neće moći da se održi.

„Ako me osude, sve mi propada, neću više moći da igram košarku, menja mi se ceo život. Nadam se da neće“, kazao je.

Ilić: Prekršena prava uhapšenih

Vladica Ilić iz Beogradskog centra za ljudska prava kaže za N1 da je moguće da ovo dvoje ljudi nije dobilo nikakvo upozorenje, a da su uhapšeni.

„Na žalost, moguće je. Po Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, sanitarni inspektor je dužan da izda pisano obaveštenje, a ukoliko nije moguće, usmeno rešenje, koje ipak, mora da bude konstatovano u rešenju o sanitarnom nadzoru. Ako građanin nije obavešten da mu je izrečena mera, da je dužan da se samoizoluje, onda stvarno nema mnogo utemeljenja takav progon zbog kršenja mere koja nije individualno naložena“, izjavio je Ilić.

On savetuje da se insistira na tome da nisu obavešteni, a da je na teretu institucija da dokažu kako je ta mera izrečena. „Tužilac je dužan da dokaže činjenicu da su obavešteni o merama“, dodao je.

Ilić kaže i da je nedopustivo što pritvoreni nisu imali nesmetan pristup braniocima.

„Lica kojima je izrečena mera su lišena slobode, i njima bi trebalo da bude odmah omogućen nesmetan pristup sa izabranim braniocem ili sa onim po službenoj dužnosti, jer su krivično gonjeni“, rekao je.

Dodaje da su se Centru obraćali građani koji su bili u sličnim situacijama, s tim što oni nisu bili privođeni, niti su pokretani krivični postupci.

„Mi smo i njih obaveštavali da moraju da traže rešenja da im se izdaju, upoznavali ih s činjenicom da imaju pravo na nesmetan pristup advokatu u slučaju da ih uhapse, kao i lekaru. Takođe smo apelovali na nadležne organe da za lica kojima je izrečena bilo koja mera zabrane, da moraju službenim putem i javnim dokumentom da se obaveste i da im se obezbede uslovi za boravak u samoizolaciji“, kazao je Ilić.

On je naglasio i da je „važna uloga sudstva“, koje, dodaje, mora da se odupre nekim predlozima tužilaštva u slučajevima kada se traži da se nekome ograniče prava.

A u nekim slučajevima, čeka nas, dodaje Ilić, i revizija odluka.

„Ustav Srbije jemči da protiv svake odluke građani imaju pravo na žalbu. Sve prvostepene odluke mogu da se preispitaju, postoje i vanredna pravna stredstva kada su u pitanju Ustavom zagarantovana prava, a postoji i Evropski sud za ljudska prava, koji na žalost, nekada bude jedini koji može da odluči o tome da su neka prava prekršena“, zaključio je Ilić.