Izbori 1993: Radikal Vučić i demokrata Vesić kao studenti u Skupštini Srbije

Izbori 2020 25. feb 202000:17 > 00:38 0 komentara
N1/Lazar Lazić

Treći po redu parlamentarni izbori u višestranačkoj Srbiji održani su svega 364 dana nakon prethodnog izlaska na birališta, a raspisani su nakon što je Srpska radikalna stranka uskratila podršku manjinskoj vladi Socijalističke partije Srbije. Do razlaza između stranaka koje su nakon takođe prevremenih izbora 1992. imale dvotrećinsku većinu u parlamentu Srbije, došlo je u leto 1993. nakon promene politike partije Slobodana Miloševića prema Srbima u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini.

Napuštanje tvrde nacionalne politike koju je dotad zastupao SPS, dovelo je do otvorenog konflikta između dojučerašnjih partnera, koji je kulminirao predlogom radikala o izglasavanju nepoverenja Vladi Srbije. Ne čekajući epilog eventualnog glasanja, predsednik Srbije Slobodan Milošević raspustio je 20. oktobra 1993. republički parlament i raspisao izbore za 19. decembar.

POVEZANE VESTI

Izborni zakoni nisu menjani u odnosu na prethodni ciklus – izborni sistem je ostao proporcionalni, a teritorija Srbije podeljena na devet izbornih jedinica. Vladajuća partija i dalje je obilato koristila monopol nad medijima, uspešno ga kombinujući sa funkcionerskom kampanjom. Jedina razlika u odnosu na izbornu kampanju iz 1992. ogledala se u drugačijem tretmanu Srpske radikalne stranke, koja je, nakon što je ušla u sukob sa socijalistima, izgubila povlašćeni položaj u medijima.

Srpska radikalna stranka
STR / AFP / Arhiva
EPA/AFP
Srpska radikalna stranka
Srpska radikalna stranka
Demokratska stranka
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Youtube/printscreen/Slikovita Stvarnost
Youtube/printscreen/Slikovita Stvarnost
Privatna arhiva
Demokratska stranka
Privatna arhiva
EPA/AFP
Privatna arhiva
Srpski pokret obnove
Demokratska stranka
Privatna arhiva
Privatna arhiva
Youtube/printscreen/Slikovita Stvarnost
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Youtube/printscreen/N1
Youtube/printscreen/N1
Privatna arhiva

Vodeće opozicione stranke kao da su više bile okrenute svojim unutrašnjim previranjima nego borbi protiv režima, posebno u svetlu narastajućeg sukoba u Demokratskoj stranci između lidera DS Dragoljuba Mićunovića i predsednika Izvršnog odbora stranke Zorana Đinđića, kao i prekompozicije Demokratskog pokreta Srbiije (DEPOS) koji je napustila Demokratska stranka Srbije, a pristupio mu je Građanski savez Srbije. Razlog za promenu sastava koalicije ležao je prvenstveno u zaokretu stožerne stranke DEPOS-a, Srpskog pokreta obnove, od nacionalne ka građanskoj opciji.

U predvečerje raskida saradnje sa socijalistima, Šešeljevi radikali bili su akteri incidenta koji je eskalirao u žestoke sukobe između pristalica Srpskog pokreta obnove i policije. Nakon što je 1. juna 1993. poslanik SRS Branislav Vakić, inače profesionalni bokser, fizički napao poslanika SPO Mihajla Markovića u Skupštini SR Jugoslavije, stranka Vuka Draškovića pozvala je svoje članove i simpatizere da se iste večeri okupe pred Saveznom skupštinom na protestu protiv nasilja u parlamentu.

U sukobima je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo policajac Milorad Nikolić, povređene su 32 osobe, a uhapšen 131 demonstrant. Policija pod punom opremom za razbijanje demonstracija ispaljivala je suzavac i gumene metke u širem centru Beograda, a protest je završen brutalnim prebijanjem i hapšenjem Vuka Draškovića i njegove supruge Danice, kao i još nekoliko funkcionera SPO. Vuk i Danica Drašković oslobođeni su posle 45 dana u Centralnom zatvoru, nakon upornih protesta domaće javnosti i pritiska međunarodne zajednice.

Prevremeni parlamentarni izbori održani na Nikoljdan 1993. godine iznedrili su novu ličnost na političkoj sceni Srbije – studenta Pravnog fakulteta Aleksandra Vučića (23), koga je kandidovala Srpska radikalna stranka. Mlađani Vučić ušao je u republički parlament kao 41. na listi SRS u Beogradu, a društvo mu je pravio kolega po indeksu Stevo Dragišić. Protivkandidati su im bila još dvojica studenata – Goran Vesić, tada uzdanica Demokratske stranke i Žarko Jokanović iz Nove demokratije, dok je listu perspektivnih studenata zatvorila Socijalistička partija Srbije, kandidujući Uroša Šuvakovića.

Youtube/printscreen/N1

Socijalisti su nastavili sa praksom da svoje izborne liste ”začine” i poznatim glumačkim imenima, pa su čast po treći put ukazali Velimiru Bati Živojinoviću, dok je Aleksandru Berčeku to bilo drugo učešće na izborima.

Nosilac liste Demokratskog pokreta Srbije bio je lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, koji se ujedno prvi put od uvođenja višestranačja našao u ulozi kandidata za narodnog poslanika. Demokratsku stranku predvodio je Zoran Đinđić, a među prvih pet kandidata na listi DS u Izbornoj jedinici Beograd bila su čak četiri profesora. Decembarski izbori 1993. godine bili su vatreno krštenje za Vojislava Koštunicu i njegovu Demokratsku stranku Srbije, koji su na prethodne izbore izašli u okviru koalicije DEPOS.

Legija i Milija Babović na Arkanovoj listi

Kontroverzni biznismen Željko Ražnatović Arkan u izbornu trku ušao je kao lider novosnovane Stranke srpskog jedinstva, koja je ”nasledila” pet poslaničkih mandata Grupe građana ”Arkan” osvojenih na izborima 1992. godine. Na Arkanovoj listi našao se i jedan automehaničar iz Beograda, poznatiji kao Milorad Ulemek Legija, zatim biznismen Milija Babović, ali i čuveni tekstopisac Marina Tucaković Radulović. U trku za poslaničkim mandatima drugi put zaredom ušao je niški ”Supermen” Najdan Milojković (45), dok je svoj predizborni program biračima u Kragujevu predstavio narodni guslar Velibor Joković Libo.

Kampanja za treće parlamentarne izbore u samo tri godine trajala je dva meseca i protekla je u znaku žestokih međusobnih optužbi između Socijalističke partije Srbije i Srpske radikalne stranke. Radikali su agresivnom antirežimskom kampanjom pokušavali da sačuvaju „tvrdo“ jezgro, kao i da eventualno pridobiju nove pristalice, dok je SPS išao na kartu distanciranja od ekstremno nacionalističke Šešeljeve stranke i pozicioniranja kao umerene nacionalne opcije.

N1/Lazar Lazić

Sloge nije bilo ni u redovima opozicije, koja je na izborima nastupila u tri kolone. DEPOS je skretanjem ka građanskoj opciji ostao bez Demokratske stranke Srbije koja je nastojala da popuni upražnjeni prostor na desnom centru, dok su demokrate pod dirigentskom palicom ambicioznog Zorana Đinđića sprovodile personalizovanu kampanju lišenu ideoloških obeležja. Demokratska stranka je zahvaljujući terenskoj kampanji u okviru koje su aktivisti obišli više od 100 mesta širom Srbije, razvila intenzivniju direktnu komunikaciju sa biračima, stavljajući akcenat na realne probleme i potrebe građana.

Okolnosti u kojima se odvijala izborna kampanja bile su izuzetno teške za građane Srbije, jer je 1993. bila godina najveće ekonomske krize, rekordne hiperinflacije, masovnog siromašenja stanovništva, ratnog okruženja i međunarodne izolacije. Vodeće opozicione stranke usmerile su svoje kampanje ka surovoj realnosti, prikazujući biračima redove promrzlih i izgladnelih građana, prazne rafove u prodavnicama, bolesne ljude i decu bez lekova, ogromne gužve u javnom prevozu, ratne profitere, švercere cigareta, dilere deviza… Nasuprot tome, Miloševićev režim krivce za tešku situaciju pronalazio je u međunarodnoj zajednici, posebno Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, ali i unutrašnjim neprijateljima.

Parlamentarne izbore u decembru 1993. godine obeležila je za 8,4 odsto niža izlaznost u odnosu na glasanje održano tačno godinu dana ranije. Na birališta su izašla 4,3 miliona birača (61,34 odsto), procentualno najviše u Izbornoj jedinici Niš (71,15 odsto), dok je izlaznost u prištinskoj izbornoj jedinici, usled bojkota albanskih partija, ponovo bila najniža i zaustavila se na nivou od svega 16,18 odsto.

U Glogovcu i Kačaniku nijedan nevažeći listić

Posmatrano prema opštinama, najveći procenat birača glasao je u Preševu (85,59 odsto), dok je najniža izlaznost zabeležena u Podujevu, gde je na birališta izašlo tek 2,3 odsto upisanih birača. Interesantno je da je najmanje nevažećih glasačkih listića bilo u izbornoj jedinici koja je obuhvatala teritoriju Kosova i Metohije, a kuriozitet je da u Glogovcu i Kačaniku nije evidentiran ni jedan jedini nevažeći listić. Ostaće zabeleženo i da je u Glogovcu od 206 birača koji su iskoristili pravo glasa njih 199 na svom listiću zaokružilo Socijalističku partiju Srbije. Stranka srpskog jedinstva u toj kosovskometohijskoj opštini dobila je pet glasova, Srpska radikalna stranka svega dva, dok ostalih 12 izbornih lista na svom kontu nisu imale ni jedan glas.

Bojkot albanskih stranaka ponovo su najbolje iskoristili socijalisti, koji su sa osvojenih deset odsto glasova u odnosu na broj upisanih birača u prištinskoj izbornoj jedinici, došli do čak 21 poslaničkog mandata. Preostala tri mandata na Kosovu i Metohiji osvojili su radikali (dva) i DEPOS (jedan). Drugo najjače uporište Socijalističke partije Srbije, baš kao i na prethodnim izborima, bio je jug Srbije, na kojem je SPS dobio 17 od mogućih 25 poslaničkih mesta. Izborne jedinice Priština i Leskovac ostale su tako rezervoar Miloševićevih glasova, obezbedivši socijalistima čak trećinu od broja poslaničkih mandata koje su osvojili na nivou Srbije.

N1/Lazar Lazić

Socijalistička partija Srbije popravila je svoj rezultat sa prethodnih parlamentarnih izbora za više od 200.000 glasova. SPS je trijumfovao u svih devet izbornih jedinica, za razliku od izbora 1992. godine, kada je u Beogradu najveći broj glasova osvojio DEPOS, a u Novom Sadu SRS. Socijalisti su pobedili u svim beogradskim opštinama, osim na Vračaru i Starom gradu, gde je najviše glasova osvojio DEPOS.

Demokratski pokret Srbije oslabljen izlaskom Demokratske stranke Srbije iz koalicije, ostvario je nešto lošiji rezultat u odnosu na prethodne izbore. DEPOS je sa skoro 800.000 glasova skliznuo na 715.000, osvojivši 45 mandata, pet manje nego 1992. godine. Razloge za to treba pre svega tražiti u samostalnom nastupu DSS, koji je osvajanjem 218.000 glasova sasvim sigurno odvukao deo glasača DEPOS-u. Ipak, izborni sistem nije išao naruku stranci Vojislava Koštunice čiji su glasovi bili neravnomerno raspoređeni po izbornim jedinicama, pa je sa nešto više od pet odsto glasova na nivou Srbije osvojio svega sedam mandata (2,8 odsto).

Privatna arhiva

Kampanja Demokratske stranke koju je vodio predsednik Izvršnog odbora Zoran Đinđić pokazala se veoma uspešnom, pa su demokrate osvojile dva i po puta više glasova i čak pet puta više mandata nego na izborima godinu dana ranije. Nesumnjivi izborni uspeh dao je Đinđiću vetar u leđa na putu ka poziciji šefa stranke, pa je već tada bilo jasno da je samo pitanje dana kad će predsednik DS Dragoljub Mićunović ustuknuti pred naletom mlađeg, pragmatičnijeg i znatno energičnijeg stranačkog kolege.

Vodeće opozicione partije – DEPOS, DS i DSS, imale su zbirno 1,43 milona glasova, što je za oko 350.000 više nego na izborima 1992. godine. Srpski pokret obnove je zadržao epitet lidera opozicije, ali je broj glasova koji je osvojio DEPOS ostao na nivou samostalnog učinka SPO na prvim izborima 1990. godine.

Najveći gubitnik izbora nesumnjivo je Srpska radikalna stranka, čiji se broj glasova gotovo prepolovio u odnosu na glasanje iz decembra 1992. godine. Kraj političkog braka sa socijalistima skupo je koštao Šešeljeve radikale, koji su pali su sa 73 na 39 mandata, postavši tako tek treća snaga u parlamentu Srbije, bez uticaja na formiranje izvršne vlasti.

Srđan Sukejmanović

Rezultati iz prethodna dva izborna ciklusa ukazuju na to da je ponovo došlo do prelivanja glasova između SPS i SRS, a ovog puta profitirali su socijalisti koji su, po svemu sudeći, vratili deo glasača koje su na prethodnim izborima ”pozajmili” radikalima. Tome u prilog govori podatak da se broj glasova koji je na prvim višestranačkim izborima dobio SPS, a na drugim i trećim parlamentarnim izborima zajedno SPS i SRS, kretao u rasponu od 2,2 do 2,4 miliona.

Rezultatima izbora bili su razočarani i u Seljačkoj stranci Srbije, koja ni u jednoj izbornoj jedinici nije uspela da pređe cenzus od pet odsto, pa je izgubila status parlamentarne partije. Uspeh sa prethodnih izbora, na kojima je osvojila pet mandata, nije ponovila ni Stranka srpskog jedinstva Željka Ražnatovića Arkana, koja je istakla kandidate u svih devet izbornih jedinica, ali ni u jednoj, izuzev u Prištini, uprkos veoma skupoj kampanji nije bila nadomak izbornog praga od pet odsto.

Većina za vladu stigla iz opozicione Nove demokratije

Socijalistička partija Srbija osvojila je 123 mandata, što joj je ponovo bilo nedovoljno za samostalno formiranje vlade. Podrška radikala ovog puta nije dolazila u obzir, pa je Milošević bio primoran da većinu potraži u redovima opozicije. Nagađalo se da bi prva opcija mogla da bude Demokratska stranka, ali je koalicioni partner socijalista pronađen na listi DEPOS-a.

Nova demokratija, koju je predvodio Dušan Mihajlović, prihvatila je ponudu SPS da u novoj vladi učestvuje sa dva potpredsednička i dva ministarska mesta, pa je formirana ”tanka” većina od 128 poslanika. Za predsednika prve vlade od 1990. godine koju su činili predstavnici više stranaka, izabran je socijalista Mirko Marjanović, čiji je premijerski mandat počeo da teče 18. marta 1994. godine.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!