Izbori 1992: Prvi Šešeljev milion, Arkan u parlamentu i manjinska vlada SPS

Izbori 2020 18. feb 202014:33 > 15:53
N1/Lazar Lazić

Period između dva izborna ciklusa - od decembra 1990. do istog meseca 1992, obeležili su raspad SFRJ, ratni sukobi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, proglašenje Savezne Republike Jugoslavije i uvođenje međunarodnih sankcija SRJ zbog optužbi za učešće u ratu u BiH. Istovremeno, konfrontacija između opozicionih stranaka i režima Slobodana Miloševića poprimila je dramatične razmere, a u više navrata situacija je pretila da eskalira i dovede Srbiju na samu ivicu građanskog rata.

Najkritičnije je bilo 9. marta 1991. godine, kada su u Beogradu održane prve masovne demonstracije protiv Miloševićevog režima. Protest pod nazivom “Protiv petokrake“ organizovao je Srpski pokret obnove, a pridružila mu se većina tadašnjih opozicionih stranaka. Neposredan povod za okupljanje više od 100.000 demonstranata bilo je izveštavanje državne televizije i optužbe na račun SPO, koji je nazvan “produženom rukom ustaškog hrvatskog režima“, zbog čega su zatražene ostavke čelnika tadašnje Radio-televizije Beograd.

Demokratska stranka

U žestokim višečasovnim sukobima između demonstranata i jakih policijskih snaga poginuli su učenik Branivoj Milinović (18) i policajac Nedeljko Kosović (54), a na ulice prestonice Srbije prvi put od Drugog svetskog rata izašli su tenkovi JNA. Režim je nasilno zabranio rad Radija B92 i cenzurisao Televiziju Studio B, a u toku večeri uhapšen je lider SPO Vuk Drašković.

POVEZANE VESTI

Devetomartovski događaji izazvali su reakciju beogradskih studenata, koji su se 10. marta uveče okupili u Studentstkom gradu, odakle su krenuli ka centru Beograda. Grupu od oko 5.000 studenata na Brankovom mostu je sačekala policija, koja je bacila suzavac i pretukla nekolicinu mladih ljudi. Policija je studente ipak pustila da se pridruže kolegama koji su se okupili kod Terazijske česme.

Demonstracije koje su bez prekida trajale četiri dana vodili su student Žarko Jokanović i glumac Branislav Lečić koji je držao veliku lutku pande, zbog čega je protest nazvan srpskom plišanom revolucijom. Predstavnici takozvanog Terazijskog parlamenta predali su 11. marta svoje zahteve Slobodanu Miloševiću, a u delegaciji koja je razgovarala sa tadašnjim predsednikom Srbije bila je i Suzana Vasiljević, aktuelna savetnica za medije Aleksandra Vučića.

Na improvizovanoj pozornici smenjivali su se govornici, pevači i glumci, a demonstracije su završene 14. marta, nakon što su ispunjeni zahtevi studenata da svi uhapšeni 9. marta budu pušteni na slobodu, da ostavke podnesu ministar policije Radmilo Bogdanović, direktor RTB Dušan Mitević i četvorica urednika TV Beograd, kao i da se omogući rad Radiju B92 i NTV Studio B.

Demokratska stranka

Ispostavilo se kasnije da je to bila Pirova pobeda opozicije, jer nije došlo do promene uređivačke politike Radio-televizije Beograd, koja je nastavila sa jednostranim i pristrasnim izveštavanjem u korist vladajuće partije. Vidljivost medija naklonjenih opozicionim strankama bila je veoma ograničena, a dnevna štampa je listom sledila primer državne televizije. U takvim okolnostima, protivnicima Miloševićevog režima na raspolaganju su bili jedino ulični protesti, koji su bili intenzivirani nakon što je vlast raspisala izbore za novostvorenu saveznu državu.

Opozicija je odlučila da bojkotuje savezne izbore u maju 1992. godine, pre svega zato što je Ustav SRJ i izborne zakone nametnula vladajuća partija, kao i zbog nerešenih pitanja finansiranja stranaka i demokratizacije medija. Ni postavljanje nestranačke ličnosti, književnika Dobrice Ćosića, na funkciju prvog predsednika SRJ nije dovelo do otopljavanja odnosa sa opozicijom, koja je zahtevala održavanje slobodnih izbora na svim nivoima.

GSS
Youtube/Srpska narodna obnova
Srpski pokret obnove
Privatna arhiva
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Srpski pokret obnove
Youtube/Srpska narodna obnova
Srpska radikalna stranka
Srpski pokret obnove
Printskrin/Youtube/Slaven Radovic
Srpski pokret obnove
Printskrin/Youtube/Slaven Radovic
Privatna arhiva
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Demokratska stranka
Srpska radikalna stranka
Privatna arhiva
Demokratska stranka

Srpski pokret obnove inicirao je u junu 1992. formiranje koalicije stranaka i nezavisnih intelektualaca pod nazivom Demokratski pokret Srbije (DEPOS), kojem su pristupili, između ostalih, Matija Bećković, Borislav Mihajlović Mihiz, Mladen Srbinović, Ljubomir Simović, Slobodan Selenić… Poziv da se priključi DEPOS-u nije prihvatila Demokratska stranka, iz koje se zbog toga izdvojilo nacionalno orijentisano krilo predvođeno Vojislavom Koštunicom. Već sledećeg meseca ta grupacija napušta DS i osniva Demokratsku stranku Srbije, koja postaje deo DEPOS-a.

U organizaciji DEPOS-a od 28. juna do 5. jula 1992. na platou ispred Savezne skupštine održan je Vidovdanski sabor, na kojem je zahtevana ostavka Miloševića, raspuštanje skupštine Srbije i formiranje takozvane vlade nacionalnog spasa. Desetinama hiljada građana obratio se veliki broj uglednih ličnosti, među kojima su bili i patrijarh srpski gospodin Pavle, prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević i književnik Matija Bećković.

Skup će ostati upamćen po desetominutnom zviždanju okupljenih na pomen imena Slobodana Miloševića, kao i po gašenju javne rasvete na platou ispred skupštine tokom jednog od govora Vuka Draškovića, koje je organizovao Zemunac Jovan Mandić, opozicioni aktivista zaposlen u EDB-u.

Trinaest dana pre Vidovdanskog sabora započeo je i protest beogradskih, niških i novosadskih studenata, koji su tražili ostavku predsednika Srbije Slobodana Miloševića, raspuštanje parlamenta, raspisivanje izbora i formiranje koalicione vlade. Studenti se zvanično nisu priključili Saboru, ali se njihov predstavnik Branimir Kuzmanović, koji je od 2006. do 2015. bio predsednik beogradske opštine Vračar, obratio okupljenima ispred zdanja Savezne skupštine.

Student prorektor Beogradskog univerziteta u vreme Studentskog protesta ’92. bio je Dragan Đilas, koji je imao zapažen nastup pred kolegama ispred zgrade Rektorata BU:

“Svoj nazovi govor završiću jednom parolom koja je ispisana na Filozofskom fakultetu: Još nijedan narod nije izumro – kakav izazov za nas Srbe. Ja verujem da će i Srbi ostati u Evropi i na svetu i da neće biti izbrisani sa civilizacijske karte sveta, kao što bi jedan deo sveta hteo i što mu naša vlast pomaže“, poručio je Đilas, ispraćen aplauzom više hiljada okupljenih studenata.

Srpski pokret obnove

Vidovdanski sabor završen je u atmosferi razočaranja jer vlast nije pristala na zahteve DEPOS-a, već samo na održavanje neobavezujućih okruglih stolova vlasti i opozicije, na kojima bi bilo diskutovano o izbornom zakonodavstvu. U centru paznje bio je izborni sistem – vlast se zalagala da ostane većinski, dok je opozicija tražila proporcionalni. Savezna vlada, na čije je čelo u julu 1992. postavljen američki biznismen srpskog porekla Milan Panić, takođe je podržavala predlog opozicije da izbori budu sprovedeni prema proporcionalnom sistemu, što je naposletku i usvojeno.

Proporcionalni sistem sa devet izbornih jedinica

Velika polemika vodila se oko broja izbornih jedinica: opozicija je predlagala da Srbija bude jedna izborna jedinica, Srpska radikalna stranka optirala je za 18, a SPS i Vlada Srbije za 22. Vladajuća stranka je prihvatila da većinski izborni sistem s prvih izbora bude zamenjen proporcionalnim, a Srbija je bila podeljena na “kompromisnih“ devet izbornih jedinica. Određujući oblik i veličinu izbornih jedinica, socijalisti su vešto koristili izbornu geometriju sa ciljem da “razbiju” teritorijalna uporišta opozicije.

I dok je oko izbornog sistema postignut kakav-takav dogovor, rasprava o medijima pod drzavnom kontrolom nije odmakla dalje od početka. Miloševićev režim nije bio spreman da se odrekne medijskog monopola, pa se sve svelo samo na dogovor o raspodeli termina za predstavljanje stranaka na radiju i televiziji. Prvi prevremeni izbori u višestranačkoj istoriji Srbije bili su raspisani za decembar, baš kao i glasanje iz 1990, a paralelno s parlamentarnim zakazani su i predsednički, savezni, pokrajinski i lokalni.

N1/Lazar Lazić

Zahvaljujući činjenici da je za registraciju političke partije bilo dovoljno 100 potpisa birača, stranke su nicale kao pečurke posle kiše, pa s toga ne čudi podatak da su kandidate na izborima istakle ukupno 104 partije, koalicije ili grupe građana. Ipak, samo njih sedam podnelo je izborne iste u svih devet izbornih jedinica.

Među njima je bio Demokratski pokret Srbije (DEPOS), koji je predvodio Srpski pokret obnove, a činili su ga još i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice, Srpska liberalna stranka Nikole Miloševića i Nova demokratija, uz jedan broj nestranačkih ličnosti. Nakon što je donela odluku da se ne pridruži koaliciji DEPOS, na izborima je samostalno nastupila Demokratska stranka, koja je u kampanju ušla uzdrmana odlaskom grupacije predvođene Vojislavom Koštunicom.

Izborna kampanja za parlamentarne izbore protekla je u senci predsedničkih izbora, na kojima je glavni protvkandidat Slobodanu Miloševiću bio tadašnji premijer Savezne Republike Jugoslavije Milan Panić, koji je nastupio kao kandidat grupe građana, uz podršku gotovo kompletne opozicije.

I dok su se ratni sukobi u Bosni i Hercegovini rasplamsavali, vladajuća stranka, potpomognuta radikalima, nametnula je nacionalni i državni interes kao tematsku okosnicu kampanje, na šta opozicione stranke nisu uspevale da odgovore na adekvatan način.

Demokratski pokret Srbije pokušavao je da se predstavi biračima kao alternativa vlasti, bazirajući kampanju na crno-belom kontrastu, simbolizujući razliku između Miloševićevog režima i onoga za šta se zalagala opozicija. S druge strane, Demokratska stranka je pod sloganom “Hoćemo, možemo bolje“ akcenat stavila na ekonomska i socijalna pitanja, depolitizujući izbornu kampanju.

Kampanja za opšte izbore trajala je nepuna dva meseca i uglavnom se svodila na televizijske spotove, kreativno i tehnički veoma skromne, ubacivanje letaka u poštanske sandučiće, kao i na besomučno plakatiranje svake slobodne površine na koju se plakat mogao zalepiti. Na ulicama se vodio pravi pravcati rat plakatima, koje su stranački aktivisti u toku noći više puta prelepljivali, a neretko se dešavalo da se susret dve ekipe “plakatera“ završi razmenjivanjem “teških reči“, pa čak i fizičkim sukobom.

Odabir kandidata razlikovao se u odnosu na izbore iz 1990, između ostalog, po pitanju učešća velikih glumačkih imena. Trendu sa prethodnih izbora ostao je veran samo SPS, koji je, uz neprikosnovenog Velimira Batu Živojinovića, kao kandidate istakao i Aleksandra Berčeka i Radmilu Živković. DEPOS je u prvi plan istakao književnike Borislava Mihajlovića – Mihiza, Ljubomira Simovića i Mladena Markova, a među ostalim kandidatima prednjačili su diplomirani pravnici. Demokratska stranka odlučila se za široj javnosti manje poznate kandidate, uz izuzetke poput književnice Vide Ognjenović, reditelja Miloša Radivojevića i primabalerine Lidije Pilipenko, dok je Srpska radikalna stranka istakla potpuno anonimne kandidate.

Na istom glasačkom listiću 20. decembra 1992. našli su se, kao protivkandidati, grupa građana Dafine Milanović i Stranka deviznih štediša, ali i Velika Rock`N`Roll partija, na čijoj listi je bila i jedna penzionerka (73) iz Beograda. Pred birače u Nišu izašao je Najdan Milojković Supermen predvodeći Grupu građana “Supermen“, na izborima je učestvovao i jedan Kenedi (Gavrić), student sa Novog Beograda, a na listi koju je predložio DEPOS bio je i jedan kandidat čije je zanimanje bilo seljak – Marijan Rističević. Seljačka stranka Srbije istakla je u Beogradu listu sa 39 kandidata, od kojih je čak 18 bilo sa prebivalištem u Brusu, a jedan od kandidata te stranke bio je i Jovan Savković (42) iz Beograda, koji je imao prilično retko zanimanje za 1992. godinu – programer.

Najmanja izlaznost u Prištini, najveća u Novom Sadu

Izlaznost na parlamentarnim izborima 1992. godine bila je nešto niža nego na prvim višestranačkim izborima – pala je sa pet na 4,7 miliona glasača. Ipak, s obzirom na to da je u birački spisak bilo upisano oko 250.000 građana manje nego 1990. godine, procenat izašlih birača ostao je na približno istom nivou – 69,72 odsto. Kosovski Albanci su ponovo bojkotovali izbore, pa je tako u Izbornoj jedinici Priština, koja je obuhvatala teritoriju Kosova i Metohije, glasalo tek 20 odsto od ukupnog broja upisanih birača. Broj glasača koji je izašao na birališta u ostalim izbornim jedinicama varirao je od 62 odsto u Leskovcu do čak 80 odsto u Novom Sadu.

Zahvaljujući bojkotu Albanaca, jedan mandat u prištinskoj izbornoj jedinici “vredeo“ je svega 4.000 glasova, za razliku od ostalih izbornih jedinica u kojima je prirodni prag za osvajanje poslaničkog mandata bio između 17.000 i 22.000 glasova. Tu činjenicu je na najbolji način iskoristio kontroverzni Željko Ražnatović Arkan, čija je grupa građana istakla kandidate samo u Prištini i sa 17.352 glasova osvojila čak pet mesta u parlamentu. Profitirali su i radikali koji su takođe osvojili pet “kosovskih“ mandata, dok su socijalisti svoj izborni saldo uvećali za 13 poslaničkih mesta iz južne srpske pokrajine. Još ubedljivije, SPS je slavio u leskovačkoj izbornoj jedinici, u kojoj je osvojio 15 od ukupno 25 mandata.

N1/Lazar Lazić

Socijalistička partija Srbije jeste osvojila najveći broj glasova (1,36 miliona), ali ni izbliza nije uspela da isprati ubedljivu pobedu svog lidera Slobodana Miloševića na istovremeno održanim predsedničkim izborima, sa osvojenih 2,51 milion glasova. Izborni rezultat SPS bio je gotovo upola slabiji nego dve godine ranije, kako prema broju osvojenih glasova, tako i prema dobijenim poslaničkim mandatima. Podrška socijalistima opala je u odnosu na izbore 1990. za skoro milion glasova, što u velikoj meri koindicira sa rezultatom koji je u decembru 1992. ostvarila Srpska radikalna stranka, stoga je pretpostavka da se taj milion glasova prelio upravo radikalima sasvim realna.

Socijalisti su na parlamentarnim izborima 1992. poraženi u dva najveća grada, Beogradu i Novom Sadu. U odnosu na izbore održane dve godine ranije, na kojima je SPS u prestonici osvojio 27 od ukupno 43 mandata, vladajuća stranka doživela je veliki pad jer je dobila svega 14 poslaničkih mesta. Najveći broj mandata u Beogradu pripao je Demokratskom pokretu Srbije – 15, Srpska radikalna stranka osvojila je 12, a Demokratska stranka pet. Šesti mandat demokratama je donela niška izborna jedinica, što i nije bio toliko loš rezultat u odnosu na izbore iz 1990, na kojima je DS sa gotovo dvostruko većim brojem glasova osvojio tek jedan mandat više.

Petar Kuđundžić

Pravim pobednikom izbora može se smatrati Srpska radikalna stranka, koja je na svom prvom nastupu na republičkim parlamentarnim izborima zadobila poverenje čak milion birača. Dve godine ranije, lider SRS Vojislav Šešelj osvojio je tek 96.000 glasova na predsedničkim izborima, ali je zahvaljujući ulasku u parlament na dopunskim izborima u junu 1991. godine i velikom publicitetu koji je pratio njegove nastupe obojene agresivnom nacionalističkom retorikom, Šešelj pridobio naklonost ekstremnijeg dela biračkog tela. Javnost je tokom kampanje za izbore 1992. dobila priliku da upozna do tada anonimne Šešeljeve najbliže saradnike, poput Tomislava Nikolića, Dragana Todorovića, Igora Mirovića i Jorgovanke Tabaković.

Munjeviti uspon radikala imao je uvertiru na majskim saveznim izborima, kada je Šešeljeva stranka, uz neskrivenu naklonost vladajućih socijalista, iskoristila bojkot velikog broja opozicionih stranaka i osvojila gotovo 1,2 miliona glasova.

Radikalski talasi „potopili“ Novi Sad

Najbolji rezultat radikali su ostvarili u Novom Sadu, gde su osvojili deset od ukupno 28 poslaničkih mesta. Socijalisti su u novosadskoj izbornoj jedinici ostali na devet mandata, dok je DEPOS morao da se zadovolji sa pet. Broj glasova koji je najveća opoziciona koalicija osvojila na nivou Srbije bio je gotovo identičan samostalnom učinku Srpskog pokreta obnove na izborima 1990. godine, ali je zahvaljujući prelasku sa većinskog na proporcionalni izborni sistem DEPOS dobio 50 mandata, dok je SPO dve godine ranije osvojio svega 19.

Broj žena u poslaničkim klupama samo se simbolično povećao u odnosu na prethodne izbore – sa četiri na deset (četiri odsto), iako je među 4.612 kandidata za poslanike bilo 699 žena (15 odsto). Drugi skupštinski saziv bio je podmlađen u odnosu na prvi, pa je 1992. u parlament ušlo 16 kandidata mlađih od 30 godina, dok ih je 1990. u toj starosnoj dobi bilo svega dvoje.

Parlamentarni izbori 1992. doveli su do formiranja prve manjinske vlade. Socijalistička partija Srbije je osvojila 101 mandat, pa je većinu za sastavljanje nove vlade obezbedila Srpska radikalna stranka. Za premijera je 10. februara 1993. izabran socijalista Nikola Šainović, zahvaljujući manjinskoj podršci Šešeljevih radikala.