Spasojević: Mladi u strankama gube uticaj, služe za slikanje i deljenje letaka

Vesti 03. dec 201901:40 > 12:57
N1

Odluka vrha Demokratske stranke da raspusti omladinsku organizaciju te partije, a zatim i burna reakcija Demokratske omladine na tu odluku, otvorile su pitanje koliki je stvarni uticaj podmladaka političkih stranaka na odlučivanje centara moći.

Docent na Fakultetu političkih nauka Dušan Spasojević kaže u razgovoru za N1 da su primeri kada su stranačke organizacije mladih o nečemu zaista odlučivale veoma retki, podsećajući da se jedan od takvih slučajeva dogodio upravo u Demokratskoj stranci 2004. godine, kada je Demokratska omladina imala relativno snažan uticaj na izbor Borisa Tadića za predsednika stranke.

N1

“Da postoje stranačke omladine koje su jake i autonomne, mogle bi da generišu neku vrstu uticaja, što u Srbiji svakako nije slučaj. Ako si mlad, onda lepiš plakate, držiš štand i deliš letke, to je vrsta pešačkog rada koji se jednostavno podrazumeva“, ističe Spasojević.

POVEZANE VESTI

On kaže da je problem i to što je u Srbiji uvreženo mišljenje da je čovek mlad do četrdeset i neke godine.

“Smatra se da i u četrdesetim godinama čovek treba da čeka priliku, što je produkt takozvanog gerontološkog mentalnog sklopa, koji se prepoznaje i u načinu na koji su organizovane političke partije u Srbiji. Ne postoji uobičajeni vertikalni kanal prelaska kadrova iz stranačkog podmlatka u redovne partijske organe, a glavni razlog za to su stranačke oligarhije koje se veoma retko menjaju“, objašnjava Spasojević.

Kad se u vidokrugu javnosti pojave novi, mlađi ljudi, oni su najčešće tu jer su ih postavili partijski lideri, ali nemaju faktičku političku moć već uglavnom služe u marketinške svrhe. Statiranje grupe mladih iza visokih partijskih funkcionera scena je koju često viđamo na konferencijama za novinare, a taj “PR alat“ koriste gotovo sve stranke čak i kada tema obraćanja medijima nema nikakvih dodirnih tačaka sa mladima.

Krajnji domet istaknutih kadrova iz “omladinske škole“, dok ne dođe trenutak da izađu na glavni teren, uglavnom je funkcija stranačkog portparola, koja služi za kaljenje i sticanje političkog iskustva. Kroz taj oblik inicijacije prošao je i lider Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić, koji je stranački mikrofon dužio punih osam godina. Paradoksalno zvuči, ali Dačić je prvu funkciju u izvršnoj vlasti dobio tek kada stranka čiji je član od osnivanja više nije bila vladajuća – postao je koministar informisanja u prelaznoj vladi formiranoj nakon Petooktobarskih promena.

N1

Aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić stupio je na glavnu političku scenu nešto mlađi od Dačića, pa je sa svega 28 godina života i pet godina provedenih u Srpskoj radikalnoj stranci postao ministar informisanja. To nije jedina razlika u hijerarhijskom usponu dvojice stranačkih lidera jer je Vučić “preskočio“ portparolski stepenik. Sa samo 25 godina zauzeo je poziciju generalnog sekretara partije, koju nije ispuštao punih 13 godina, a pojavljivanje pred kamerama zavoleo je u godinama koje su usledile.

Studentski lideri iz devedesetih aktivni i danas

Poslednji masovniji upliv mladih ljudi u politiku dogodio se krajem devedesetih godina prošlog veka, kada je došlo do regrutacije političara koji su izašli iz studentskih i građanskih protesta, a ta generacija političara je u izvesnoj meri i danas prisutna u političkom životu Srbije. To pokazuje da stranke umeju da prepoznaju kvalitet, ali ne treba smetnuti s uma da su partije u to vreme bile otvorenije za takvu vrstu kompeticije.

U režimskim strankama to pak nije bio slučaj. Izuzetak je predstavljao triling mladih socijalista s početka devedesetih koje je predvodio Ivica Dačić, a koji su činili još i Uroš Šuvaković i Goran Perčević. Trojac se u javnosti gotovo redovno pojavljivao “u paketu“, pa su zaradili kolektivni nadimak Raja, Gaja i Vlaja, kao aluziju na sestriće planetarno popularnog Diznijevog junaka Paje Patka. Iako su im predviđali blistave političke karijere, Perčević i Šuvaković su se povukli iz aktivnog partijskog života, dok se Dačić vinuo u nebeske političke visine, odakle nas i dalje posmatra.

“Taj mehanizam regrutacije vidimo i danas, pa čim neko od mladih podigne glavu i postane nešto vidljiviji u javnosti, pojavi se na radaru opozicionih stranaka. Ipak, s obzirom na to da je većina antirežimskih partije trenutno u fazi previranja i rekonstituisanja, pozicije koje zauzimaju ti mladi ljudi nisu stabilne. Primer za to je jedan od učesnika protesta ’1 od 5 miliona’ Stefan Simić, koji je postao član Izvršnog odbora Pokreta slobodnih građana, ali mi ne možemo da znamo šta će biti s tom strankom i da li je ta pozicija važna ili će nestati kao što je i nastala“, istakao je Spasojević.

N1

Prema njegovim rečima, stranke otvaraju prostor za grupe koje su politički marginalizovane, kao što su mladi, žene ili manjine, kada su najugroženije ili najizloženije, što je slučaj tokom izbornih kampanja. Međutim, čim prođe turbulentan period, sve se vraća na staro i sva politička moć ponovo je u rukama partijske oligarhije.

“Nekad se ti otvori okolnost da se popneš na neku binu i održiš govor, kao što je to bio slučaj sa protestom Protiv diktature, koji je kao najotvoreniji i najnekonsolidovaniji otvorio prostor za nove ljude. Treba ipak da prođe neko vreme da bismo videli kako će oni to naplatiti i da li će uspeti da se pozicioniraju na političkoj sceni“, naglašava sagovornik N1.

Promo/Ne davimo Beograd

Kao indikativan primer Spasojević navodi Incijativu Ne davimo Beograd, čiji su aktivisti mahom mladi ljudi. Oni su kroz permanetne ulične proteste izgradili poziciju u odnosu na vlast, ali nisu uspeli da je kapitalizuju ulaskom u gradski parlament. Sad pokušavaju da izgrade organizaciju na nacionalnom nivou, što se dosad pokazalo kao veoma težak zadatak. “Za etabliranje na političkoj sceni ponekad su potrebne godine, a mladi ljudi uglavnom ne uspevaju da dočekaju svojih pet minuta, pa traže izlaznu strategiju“, smatra Spasojević.

Mladima ne praštamo greške i brzo ih trošimo

Stranačko podmlađivanje nedavno je najavio i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić, pojašnjavajući da će na listi te partije za republičke izbore biti dvadeset odsto “mladih i neukaljanih“.

“Pitanje je šta će biti i sa naprednjačkim mladim lavovima koje su oni prethodnih godina uveli u igru. Tu pre svega mislim na Nikolu Selakovića, Vladimira Orlića, Mariju Obradović i Vladimira Đukanovića. Ipak, ne vidim da je neko od njih izgradio prepoznatljivost koja mu garantuje održivost na sceni. Primera radi, Nikola Selaković je delovao kao neko ko je projektovan za visoku funkciju, pa je završio na poziciji generalnog sekretara u Predsedništvu, koja javnosti nije toliko vidljiva“, ističe naš sagovornik, dodajući da su centralističke tendencije kod naprednjaka veoma jake i da jednostavno ne dozvoljavaju da se neko istakne i izgradi stabilnu poziciju u stranci.

Spasojević smatra da u Srbiji postoji narativ da hoćemo nova lica, a kad se ona napokon pojave imamo priličan otpor i sve nam smeta kod njih. Tu pojavu naziva kontradikcijom našeg političkog života.

“Javnost može da sažvaće neka uslovno rečeno nova lica, poput Sergeja Trifunovića, koji je poznat iz neke druge branše. Znamo ga, pa mu tolerišemo stvari zbog kojih bismo neke druge maltene rastrgli. Nova lica u politici gledamo mnogo strože nego stara, ne opraštamo im greške i brzo ih trošimo. To je proces koji melje mlade ljude i ne podstiče ih da ulaze u političku arenu“, zaključuje Spasojević.