Raseljeni s Kosova 20 godina posle: Ostaju nam sećanja i čekanje na istinu

Vesti 12. jun 201918:36 > 19:36
Printscreen

Po završetku bombardovanja, u junu 1999. Srbi i ostalo nealbansko stanovništvo počeli su masovno da napuštaju svoje domove na Kosovu i Metohiji. Kolona se uglavnom kretala ka severu. Raseljeni koji danas žive u Srbiji govorili su o tome zašto su napustili svoje domove na tribini "20 godina egzodusa Srba sa Kosova i Metohije".

Prvo je sa Kosova krenula vojska. Za njom policija. Za njima narod. Došle su međunarodne snage, a UČK se više nije skrivala. Posle jedanaest dana od potpisivanja Kumanovskog sporazuma – juna 1999. u južnoj pokrajini nije ostao nijedan srpski vojnik, a u Peći, Istoku, Dečanima, Orahovcu, Đakovici i još desetinama gradova i sela – nijedan Srbin.

Dragana Majstorović sa svojom porodicom, nije htela iz Prištine.

„Smatrali smo da možemo mirno da ostanemo u svom stanu i da produžimo život posle bombardovanja. Ali nije bilo tako. Nasilno smo izbačeni iz svog stana iz Prištine, proterani smo u Kosovo Polje kod mojih roditelja“, priča Majstorović.

I dalje nisu hteli sa Kosova. Bili su nepokolebljivi, sve do 19. avgusta 1999. kada im je nestao sin.

„Ovo je Ivan, imao je samo 17 godina, nije bio učesnik, ni vojnik, ni paravojnik, bio je samo đak, koji je želeo da završi četvrtu godinu“, rekla je.

Odlazili su Srbi sa Kosova i pre bombardovanja. Bio je jul 1998. kada su Dragicu Božanić, njenog supruga i sina, sa ostalim meštanima i monasima sela kod Orahovca odveli u logor. Žene i stare, razdvojili su od muškaraca.

„Jednog monaha su držali celu noć, kad je došao ujutru, vukao je ruke, bile su modre, jedva je pričao. Kad smo ga pitali ‘Jesi li ih video’, on kaže – svi su tamo, samo jedan dečko je bio mlad tu i služi ih vodom. To je bio moj sin. Nemanja. 16 godina“, ispričala je Božanić.

Ni Dragica ni Dragana ne znaju kakva je sudbina njihove dece. Ostaje im sećanje i čekanje da se istina otkrije.

„Ostalo mi je ono u sećanje kad je pošao, dva koraka od mene i rekao, nemoj mamu da mi dirate“, kaže Dragica.

„Nikada ne znam gde ću da mu upalim sveću, ali mu uvek palim sveću kao da je živ, a dole kad palim sveću palim za sve nestale, kidnapovane i ubijene, a možda je među njima i moj Ivan“, priča Dragana.

Još 570 Srba i nealbanaca vode se kao nestali na Kosovu. Prema podacima Komesarijata za izbeglice, posle završetka bombardovanja, više od 210.000a Srba i ostalog nealbanskog stanovništva napustilo je svoje domove.