Jurić: Kazna od 40 godina ravna pomilovanju

Vesti 02. nov 201710:58 > 10:59
N1

Osnivačem fondacije Tijana Jurić, Igor Jurić, kaže da je prikupljeno oko 150.000 potpisa za izmenu krivičnog zakona, odnosno uvođenje doživotne kazne za ubice i silovatelje dece, maloletnika i trudnica.

Inicijativu je pokrenula fondacija u nameri da se takva sankcija uvede za najteže oblike teških krivičnih dela kakva su ubistvo deteta, maloletnika ili trudne žene.

„Od Tijaninog suđenja i kad sam se video s čovekom koji mi je ubio dete, jedna nelogičnost, njega je naša država u trenutku izricanja kazne pomilovala, zašto to raditi u samom startu, to je povod, licemerno je izricati takve kazne. Ti ljudi su u godinama i ako izdrže tih 40 godina, a posle dve trećine kazne imaju pravo na otpust, neko može da im potpiše zbog dobrog vladanja da izađu na slobodu. Po izlasku iz zatvora će ponoviti to delo, ja sam ga gledao na sudu. Nema pomilovanja i ne treba da im damo drugu šansu“, kaže Jurić.

Nataša Andonovski, specijalni pedagog i predstvanica udruzenja Uporište kaže da su gubici nenadoknadivi i da ne zna kolika bi kazna bila dovoljna za takvo delo. Ističe da ne bi trebalo mešati kaznu kao prevenciju i kaznom kojom se neko kažnjava za krivično delo.

„Neko ko počini težak zločin, nijedna kazna nije dovoljna, da li ćemo takvom politikom prevenirati vršenja dela. Sve su kazne isprobane, a nikada nije došlo do smanjenja ubistava i najtežnih krivičnih dela. Postoji procedura, ako je neko osuđen na 40 godina, on nije sposoban da izađe napolje, nekada je smrtna kazna lakša od doživotne, a doživotna lakša od 40 godina. Posle 40 godina, osuđenik nema porodicu, nema gde da radi, ne može da počne život ispočetka, najveći deo njih bi ostao u zatvoru. Mi ni posle deset godina u zatvoru ne znamo gde ćemo s ljudima“, navodi Andonovski.

Jurić je smatra da je i za najteže osuđenike najhumanije da ostanu u zatvoru, strahujući da će ponoviti isto delo na slobodi.

„Ako gledate statistiku, pogledajte broj povratnika. Kod nas su 72 zatvorenika osuđena na maksimalne kazne, za 35 zatvorenika tražimo kaznu, čak 80 odsto su povratnici. Ima dva-tri slučaja koja opisuju zašto mi to tražimo. Ako je to najhumaniji deo, neka ostanu u zatvoru. Dušan ilić je bio u zatvoru zbog razbojništva, ubio je ženu dok je bio na vikendu, ubio je i u ćeliji, kad je amnestiran ubio je, pa silovao ženu. Darko Kostić je ubio ženu od 70 godina, pušten posle sedam godina i ubio je devojku…“, navodi Jurić.

On kaže da su se prilikom predloga za uvođenje doživotne smrtne kazne konsultovali s Parvnim fakultetom u Novom Sadu, i sa ljudima iz struke.

„Više od 35 sudija je potpisalo, više od 30 zamenika javnih tužilaca, više od 150 zatvorenika Centralnog zatvora, ako gledamo decu i nemoćne žene moramo da se složimo da je to problem“, navodi Jurić.

Nataša Andonovski kaže da problem predstavljaju i ostali osuđenici, koji ne žele da ih private i dodaje da se u zatvoru stvara animozitet i da moraju da budu odvojeni. Kolika kaza je dovoljna kazna, to je filozofsko pitanje, smatra ona.

N1

„Da li nekom treba ostaviti malo nade za život, doživotna ne ostavlja nadu. Ljudima ne možete oduzeti život, da li je doživotna adekvatna ili nije, kazna od 40 godina vrlo joj je bliska, 3 odsto onih koji su osuđeni na maksimalne kazne izađe na slobodu. Ne može normalan čovek da učini takvo delo, to su psihopate, teški bolesnici, postoji obavezno čuvanje u bolnici, kad se ta mera izrekne, on se smešta u specijalnu bolnicu i da bi izašao jednog dana, što je nekada nemoguće, stručni tim lekara treba da da sud. Imamo osudu javnosti kad se izrekne mera, kažu progladsili ste ga ludim a ne krivim“, objašnjava Andonovski.

Ona kaže da ako je neko proglešen neuračunljivim ne može biti proglašen krivim i mora da bude smešten u instituciju gde će se lečiti. „Imate u Evropi i u svetu doživotnu kaznu, ali imaju mogunost da traže pomilovanje“, kaže ona.

Igor Jurić navodi da su zločinci prošli kontrolu i jesu uračunljivi, i da o tome na suđenju odlučuje tim lekara.

„Oni jesu počinili monstruozna dela jer su zločinci i ubice i nisu bolesni. Kada pričamo o tome da nemaju nadu…mi nismo ukinuli nadu, svaki zatvorenik ima mmogućnost da traži pomilovanje od predsednika države, za takve zločince treba da preuzmu odgovornost najodgovorniji ljudi, ne kosimo se sa sudom u Strazburu niti sa konvencijom. Tačno je da postoje države gde je moguće da traže pomilovanje, ali posotje Velika Britanija i Holandija gde ne može da se traži pomilovanje. Da li su deca u Britaniji vrednija od dece u Srbiji? Ja ne želim da se desi Tijana ili Anđelina pa da ga vešamo, mi tada nemamo meru, ajde da budemo konkretni pre nego što se desi“, kaže Jurić.

Antonovski smatra da treba uvesti kaznu koja će sprečiti da se zločini ponavljaju i da povratnici ne učine krivično delo.

„Šta ćemo s onim potencijalnim zločincima, koji će bez obzira na kaznu činiti ta dela. Poslednja smrtna kazna je izvršena 1992. godine, ništa se nije promenilo kada je smrtna kazna bila u Jugoslaviji, ista je bila stopa. Šta ćemo preduzeti da se ne ponavlja. Treba da jačamo porodicu, da damo roditeljima vreme, rade prekovremeno, decu vaspitava ulica, imamo vaspitne ustanove, ko tu radi, ko njih proverava, znate šta je Vasa Stajić bio nekada, izlazili su savršeni. I centri za Socijalni rad da se bave. Ja mislim da mi ne radimo ništa po pitanju prevencije. Moramo da krenemo od najranijeg uzrasta da vodimo računa“, kaže ona.

„Nije mi opravdanje to što je neko zlostavljan da ubije moje dete. Ko to uradi, mora da zna da ne može više da kroči na slobodu. Svi smatraju da ono što se desilo mora da se promeni i ovo je početak. Poslanici su tu zbog nas građana i ajde da nas saslušaju jednom u životu“, ističe Igor Jurić.