Kako Kina uspostavlja i održava svoj uticaj u svetu

Svet 02. mar 202111:23 9 komentara
Tanjug / AP, Vincent Yu

Pre 20 godina u debati o globalnim političkim i ekonomskim liderima sveta nije se moglo čuti za Kinu. Njeno pominjanje je dolazilo samo u domenu vojne moći, jeftine radne snage i velikog siromaštva. Značajne promene se dešavaju početkom 20. veka i Kina polako, skoro neprimetno, kreće da pokazuje sav svoj potencijal i moć spajajući do tada u svetu nespojiva društvena uređenja - komunizam i kapitalizam, čime pokazuje veliki stepen društvenog razvoja koje je pogodno za sticanje ogromnog kapitala.

Kina se posle višedecenijske „zatvorene“ politike odlučuje na radikalni korak otvaranja prema svetu, i uz svoj visokoobrazovani kadar i mnogo zarađenog novca kreće u osvajanje svetskog tržišta. Vrlo brzo postaje jasno da može da ponudi rešenja svetu isto kao i razvijeni zapad, pre svega Evropa i Amerika, ali za mnogo manje novca i presudno uz mnogo manje pitanja, traženja garancija i zaobilaženja protokola koje zapad ima.

Ovakvim nastupom na svetskoj političkoj sceni i svojom nespornom dominacijom postaje trn u oku gotovo svih demokratsko orijentisanih vlada u svetu, pogovo na zapadu, i saveznik manje razvijenih zemalja sveta.

Pravi pokazatelj da je Kina odlučna u osvajanju svetskog tržišta je najava projekta pod imenom „Belt and Road Initiative“ (BRI) 2013. godine vrednog preko 4,5 triliona dolara (postoje pretpostavke o mnogo većoj cifri). Projekat se odnosi na razvoj i modernizaciju „Puta svile“, koji je vekovima predstavljao glavnu trgovinsku rutu između istoka i zapada, s tim da ovaj moderni put ima nekoliko trasa sa različitim ciljevima. Zemlje koje ovaj projekat obuhvata čine 1/3 svetskog BDP-a, preko 60% svetske populacije i preko 70% svetskog energetskog izvorišta.

Prvi korak u ostvarenju ovog projekta je kreiranje stabilnih odnosa sa zemljama koje ovaj projekat obuhvata, po dostupnim informacijama njih 60 (iako sam projekat zahvata preko 120 zemalja) sa akcentom na zemljama Azije i Afrike što znači pregovore i dobre odnose sa zemljama u ratu, totalitarnim i autokratskim režimima u kojima se ne poštuju ljudska prava, nerazvijenim zemljama…

Pročitajte još:

Stabilni odnosi u ovom slučaju znače pružanje mogućnosti za „brzim“ razvitkom putem kredita koje odobrava Kina, a koje nerazvijene zemlje slepo uzimaju bez realnih mogućnosti vraćanja zajmova u roku (ili uopšte). Kina se u ovom projektu ponudila da finansira infrastukturu u vrednosti 1 trilion dolara van svoje zemlje a do sada je realizovano oko 400 milijardi.

Po istraživanjima nemačkog univerziteta u Kilu, Kina je pozajmila preko 520 milijardi dolara u poslednjh nekoliko godina, pretežno za razvijanje infrastukture, raznim zemljama širom sveta, sto je više od Svetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda. Zapadni stručnjaci veruju da iza ovakvog poslovanja kineskih banaka stoji mnogo veći interes od onog koji se navodi kao „put mira“ i „put trgovine od kog ceo svet profitir“ i strahuju da je to ekonomski interes koji se sprovodi u cilju kineske dominacije u svetu.

Ključni faktor za nepoverenje zapadnih sila je kineska netransparentnost u ovakvom poslovanju i uskraćivanje podataka svetskim nadležnim institucijama o ulaganjima, pozajmicama i projektima iza kojih stoji Kina.

Po istaživanju stručnjaka iz oblasti ekonomije, koje je preneo „Harvard Business Review“, 50 glavnih zemalja u razvoju je 2005. godine imalo dug prema Kini manji od 1% svog BDP-a, dok je 2017. godine taj dug bio preko 17% BDP-a tih država. Države kao što su Republika Kongo, Kirgistan, Laos i Kambodža duguju i preko 20% svog BDP-a Kini, dok procena za Džibuti ide i preko 39% njihovog BDP-a.

U Pakistanu BRI projekat ima ogromne investicijie. Kina u gradu Gvadar na obali arapskog mora pravi luku koja joj obezbeđuje dobru poziciju na „putu svile“ i sigurnost u nabavci nafte i gasa sa bliskog istoka. Ulaganja se nastavljaju pravljenjem autoputa i pruge kroz celu zemlju, čime se spaja Pakistan sa najzapadnijom kineskom pokrajinom Sinkjang, gde Kina konačno obezbeđuje put nafti i gasu sa bliskog istoka.

Na Šri Lanci Kina je finansirala izgradnju luke Hambantota. Takav posao Šri Lanka nije mogla da otplati (uz celokupan dug prema Kini), i morala je da izda luku Kini na 99 godina, što je izazvalo masovno negodovanje naroda zbog navodne rasprodaje zemlje i straha od kolonizacije. Kina je najavila kupovinu dodatnih 15 hiljada hektara zemljišta u okolini luke za izgradnju fabrika i postrojenja. Luka Hambantota je takođe na „putu svile“.

Nisu sve zemlje zadovoljne ovim projektom, najviše Indija koja je zabrinuta zbog velikih kineskih investicija u njima neprijateljskom Pakistanu, ali i zbog činjenice da ovaj projekat čini Kinu dominantnom silom u regionu (pa i celoj Aziji) praveći poznatu strategiju „biserne ogrlice“ koja spaja ključne tačke za trgovinu u indijskom okeanu (koji formiraju izgled ogrlice), zaobilazeći tako indijski uticaj.

Kina uporedo sa ovim projektom radi i na širenju svog uticaja na Afričkom kontinentu, koji takođe nosi dobar deo rute „Puta svile“, ali on ovde nije glavni motiv, već pokušaj širenja političkog uticaja u svrhu prebacivanja industrije u nerazvijene Afričke zemlje. Ovaj recept je Kini vrlo dobro poznat jer su ga Amerikanci i Evropljani uspešno primenjivali u Aziji I tako obezbeđivali jeftinu radnu snagu uz ogromne profite.

Naravno, kada je Afrika u pitanju, kao motiv za ovakav potez navodi se i eksploatacija prirodnih bogatstava ovog kontinenta, koji nema mehanizaciju potrebnu da iskoristi svoj potencijal. Zlato, srebro, dijamanti, uranijum, su samo neki od bogatstava Afrike za koje se utrkuju sve globalne sile. Gotovo sva svetska nalazišta kobalta se nalaze u Africi, polovina nalazišta mangana i ogromne rezerve koltana koji će služiti u novoj trci u proizvodnji baterija.

Najveće kineske investicije u Africi orijentisane su takodje na infrastrukturu. 40% takvih poslova obavlja Kina dok su evropske i američke kompanije u znatnom padu u poslednjih nekoliko godina, što znači da Kina dominira ovom granom poslovanja u svetu. Kinezi su uspeli da naprave prugu do Tibeta i 38.000 kilometara brze pruge u svojoj zemlji za 10 godina pokazujući celom svetu da mogu da iznesu bilo kakav građevinski projekat. Pokazali su se takodje u izgradnji brana i mostova.

Najskuplji projekti na afričkom kontinentu su izgradnja: pruge Adis Abeba-Džibuti (4,1 milijarda dolara), pruge Mombasa-Najrobi u Keniji (4 milijadre dolara), pruge kroz Nigeriju (oko 11 milijardi dolara)…

Ovako poslovanje nesumljivo stavlja Kinu u red najvećih svetskih ekonomskih sila koja uz ovakve projekte pruža mogućnosti svojim firmama za dalji razvoj, sticanje kapitala i širenje uticaja, ali je takođe stavlja u vrh liste modernih kapitalističkih kolonizatora.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare