Te godine, Arena je bila žuta

Košarka 22. maj 201812:11 > 12:16
N1

Te 2018. Real je postao šampion Evrope u košarci, Parma se vratila u Seriju A, napustili su nas Avicii, Mirko Alvirović i Nebojša Glogovac, a ja sam postao čovek.

Beograd je više nego opravdao čast da organizuje Fajnal For Evrolige. Događaj je bio toliki uspeh, da je već prijavljen za novo domaćinstvo 2020. a možda čak i za trogodišnji ugovor.

Posle više od 30 utakmica, pravo da se bore za evropsku titulu stekli su Žalgiris, Fenerbahče, CSKA iz Moskve i Real iz Madrida. Pred početak takmičenja, svi su bili saglasni u tome da će biti neizvesno, ali nekako se najmanje u priči isticao Real. Pričalo se o ratničkom srcu Žalgirisa, o tome da Fener ima Željka na klupi i da je to najveća moguća prednost i da CSKA ima najveći budžet i da je bio, kao i obično, prvi u regularnom delu sezone.

U petak, prvi su na teren izašli Žalgiris i Fenerbahče. Dok sam se otimao utisku da zaista vidim Sabonisa, Arlaukasa, Šiškauskasa, Dudu Ivkovića i da bukvalno mogu da čujem Obradovića kako viče na svoje igrače, Bobi Dikson je zasuo koš „zelene šume“ i odveo Fener u finale. Nije to izgledalo savršeno, ali bilo je dovoljno, kao i uvek kod Fenerbahčea.

Dobrih 10-15 minuta posle utakmice, navijači Žalgirisa pozivali su svoje ljubimce na „bis“ da im otpozdravljaju. Kevina Pengosa biste teško okarakterisali kao košarkaša da ga vidite na ulici, ali na terenu je pravi „zvrk“, jedini način da mu odgovorite je bilo drugim „zvrkom“, zvao se Bobi Dikson ili Ali Mohamed i Obradović je to uradio. Žalgiris se vraćao i vraćao i vraćao. Nije uspeo da pobedi, ali tokom cele sezone, uspeo je sve da nas kupi, na čelu sa legendarnim Šarasom.

N1

Otišao sam da protegnem noge između dve utakmice i gotovo odmah kako sam prošao pored tribine, zaustavile su me ruke turskih navijača.

„Brother, please give us the media guide. We want a memory from Belgrade“.

Dao sam im medija vodič i otišao po još i kako se priča razvijala, kao neko ko je odrastao na pregledima Bundeslige na DSF-u nedeljom ujutru, shvatao sam da njihov engleski više naginje ka nemačkom. 

„Odakle dolazite“, pitao sam.

„Iz Vijena, znaš, Austrija“. Naravno da znam. Objasnili su mi da je većina navijača Fenera na tribinama došlo iz Austrije ili Nemačke. Ili, ako su došli iz Turske, bar u nekom trenutku u životu su bili tamo u Germaniji. Eto, posle toliko vekova, Turcima se ostvarila i ta želja da dođu do Beča.

Pokušavao sam da odem da gledam meč između Reala i CSKA, ali oni bi me zadržavali sa još nekim pitanjem.

„Pričaj nam još o Daniloviću. Pričaj nam o Bogdanoviću. Znaš li da smo članovi grupe „Seks, droga i Bodiroga na Fejsbuku“. Sećamo se Bodiroge. Upropastio nas je toliko puta! Kako ste uvek tako dobri u basketu“?

Shvatio sam da nemam odgovora. Slegao sam ramenima i rekao im da nam je to jednostavno u genima. Prenosi se sa kolena na koleno.

U trenutku kada sam se usredsredio na drugo polufinale, počinjao je kolaps CSKA. Svaki njihov napad ličio je na porodiljske muke. Mnogo me je podsetilo na ono što je Crvena Zvezda radila, ili nije radila protiv Budućnosti u finalu ABA lige. Klajburn ili neko drugi „ocarini“ loptu, niko se ne kreće, a onda se negde u 20. sekundi napada sete da je cilj ove igre šutnuti na koš.

Turkish Airlines EuroLeague

Kada su počele da ulaze one trojke Rudija i Ljulja, koje posle ovoliko godina, jednostavno, više ne mogu da nazovem „frljokama“, bilo je jasno da se „Armejcima“ ponavlja dobro poznata priča iz prethodnih godina. Jasno je da nije kriv Teodosić, da je tu neki mnogo dublji problem u pitanju. Ne znam zašto se Itudis naljutio na pitanje o otkazu jer je ono više nego realno. Možda se naljutio zato što i on zna da je Realno.

U nedelju, CSKA je nastavio da se bruka. Sve dok Itudis nije uveo ruske košarkaše. Kulagin je postigao tri trojke, sve iz driblinga i umalo nisu prestigli Žalgiris. Ko ima nešto protiv utakmice za treće mesto, neka samo pogleda koliko je Žalgirisu i litvanskim navijačima značila ova pobeda.

Raslo je uzbuđenje pred finale. Svako je imao svoje teorije o tome ko će i zašto da pobedi. U prvoj četvrtini, podelili su nam papire da glasamo za MVP-ja. Nisam ništa rekao, ali sam upitno pogledao u dečka koji nam je podelio papire. Kako da znam u prvoj četvrtini ko je MVP? Ali, nije on kriv, on je samo volonter. Ako čita ovo, opet, izvini, nije tvoja greška.

Laso je pokušao sa dva pleja i Dončićem da „razvuče“ Fenerbahče. Na kraju se ispostavilo da je rešenje suprotno od toga. Našao je rešenje sa dva centra, pre svega sa Tavaresom, čime je štitio svoj obruč, a spuštanjem lopte na njega u napadu mučio Fener, koji je uporno igrao sa „lažnim“ peticama, Melijem, Datomeom i Veselim. Na nesreću Obradovića, samo Meli je odlučio da „dođe“ na finalnu utakmicu. Tavares bi ili zakucao ili odigrao povratni pas ako bi došla pomoć. Košarkaške osnove 1.1.

Reuters/Alkis Konstantinidis

– „Možda je Ahmet Duveriolu trebalo više da igra“, rekao sam turskom novinaru do sebe.

– „Hvala, brate. Hvala! To sam upravo rekao u prenosu!“, uzviknuo mi je nazad.

Real je pre Željka Obradovića došao do „la desime“. Iako jeste najbolji evorpski trener svih vremena, nije ni Žoc bezgrešan. Istina je da su im sudije malo odmogle u poslednjem minutu sa dve krajnje sumnjive odluke, ali Laso ga je pobedio u ovoj utakmici i zašto to ne kazati. Real je šampion Evrope i to je sasvim OK, kako je rekao kolega Saša Ozmo.

Za Luku Dončića ne znam šta bih pametno mogao da kažem što već nije rečeno. Zna već sve, a naučio je i onako iskusno španski da „isfolira“ faul. Srećno mu u NBA i šteta za evropsku košarku što im NBA „otima“ ovakve bisere sada već rutinski dok su još tinejdžeri. Ali, naći će Real nekog drugog, nekog novog. 

Sledeće godine, iskočiće neki novi junak, neki novi klub. Fajnal for je 2019. u Baskiji, a 2020. se možda vraća u Beograd. Jedva čekam. Do tada ću možda stvarno postati čovek i imati sećanja na „žutu“ Arenu 2018.