Čudni su putevi košarkaški. Nekada vrhunski plejmejker, Nenad Marković je sada trener Pinar Karšijake.

U pauzi između teških utakmica, Marković nam je odgovorio na nekoliko pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Nadamo se da ćemo ga gledati kako vodi tim iz Izmira u još mnogo mečeva na kanalima Sport Kluba, do same završnice turskog prvenstva!

Trenutno ste trener Karšijake. Ovaj klub iz Izmira je ne tako davno bio i šampion Turske i sigurno je to velika čast?

Svakako velika čast, ali i obaveza biti trener jednog kluba kao što je Karsiyaka, gdje cijela Karsiyaka, inače najveća opština u Izmiru, živi za košarku i taj klub i svi pričaju o klubu 24/7! Izuzetno su strastveni i lojalni navijači, koji su u pravom smislu šesti igrač ekipe, navijači koji znaju košarku i koji cijene kad vide da ekipa daje sve od sebe, pa čak kad i ne pobijedi, dobije podršku navijača!

Koje su ambicije za ovu sezonu?

Ciljevi Karsiyake su uvijek isti – dati maksimum svaku sljedeću utakmicu, pokušati ostvariti što bolji plasman, pobijediti velike derbije (Bešiktaš, Galatasaraj, Fenerbahče) to je ono što navijači vole!
Realno, play off je uvijek cilj i onda ide borba, jer u play offu je sve moguće, kao što je pokazala Karsiyaka prije dve godine.
Dosad smo igrali polufinale kupa i izgubili od Efesa utakmicu u kojoj smo mogli i slaviti. U Fiba Champions League smo ušli u top 8 i ispali protiv Venezije našom greškom, rekao bih. Trenutno smo u zoni play off-a sa 13 pobjeda, tako da možemo biti zadovoljni, mada smo mogli možda i bolje. Ali, bitno je reći da je budžet drastično smanjen (oko 3 puta manji nego prošle godine)!

Na neki način, vi ste bili ispred svog vremena, prototip modernog „kombo beka“, koji je mogao da organizuje igru, ali isto tako i da zatrpa koš protivnika.

Hvala na komplimentima! Naravno, meni je teško da pricam o sebi i taj termin „combo guard“ nije se bas toliko koristio 90-tih godina (šala). Naravno, moj stil mi je dosta pomogao kasnije u karijeri!

Koliko se košarka promenila u odnosu na dane kada ste vi igrali i šta se najviše promenilo?

Pa, košarka se menja svakodnevno – od pravila do sitnih detalja, koji tu igru čine takvom kakva je i, mada mi se nekako čini da mladi igrači više nemaju tu želju za radom i napredovanjem, koju su neke naše generacije imale i tu ljubav prema košarci. Danas tome više pristupaju kao biznisu i izvoru prihoda (naravno, ne svi) i to onda direktno utiče na igru i motivaciju tih istih igrača!
Kad pričam sa drugim trenerima, bilo sa naših prostora ili drugih zemalja, svi se nekako slažemo da danas igrači puno lakše dolaze do nekih svojih ciljeva, bilo da su materijalne ili druge prirode i, automatski ih to ne tera na veći rad i veća odricanja. Opet kažem, naravno, ne svi, a to direktno utiče na košarku!
Naravno, košarka je puno napredovala. Igra se brže, sa igračima koji su fizički dominatni sa „undersize“ centrima, koji su dobri šuteri itd. Ima puno stvari o kojima bi se dalo govoriti!

Promenili ste mnogo velikih klubova tokom 18-godišnje karijere u igračkim danima, ali šta vas iz tog dela CV-ja vas čini najviše ponosnim, Olimpijakos, Limož, Huventud?

Moram biti iskren, pa reći da volim i imam kontakt sa ljudima i navijačima skoro svih klubova u kojima sam igrao i ne mogu baš tačno reći na koji sam klub najviše ponosan, ali eto, u Panioniosu sam bio igrač i poslije toga, dve sezone sam bio trener i taj klub koji je iz atinske cetvrti „Nea Smirni“ što u prevodu znači „novi Izmir“ su izgradili doseljenici iz Izmira i onda, sedam godina posle sam postao trener Karsiyake iz Izmira ima neka paralela između ta dva kluba u mnogim stvarima. Ali, rado se sjećam svojih igračkih dana iz Yu lige u dresu Bosne, zatim Hapoela iz Tel Aviva, Olympiacosa, Limogesa, Estudiantesa, Pamese i Juventuda. Ono što je interesentno, igrao sam Evroligu za 3 različita kluba: Olympiacos, Limoges i Estudiantes, a cak četiri ekipe čiji sam dres nosio, bile su nekada osvajaci Eurolige: Bosna, Juventud, Limoges i Olympiacos!

Karijeru ste završili u Bosni, a onda ste tamo odmah postali trener?

Bosna je uvijek bila moja najveća ljubav, jer sam kao dijete sa šalom bio u Skenderiji na svakoj utakmici Bosne i moji idoli su bili Mirza Delibašić, Pesić i ostali košarkaši tadašnje Bosne, tako da mi je bilo lako odlučiti da želim biti košarkaš. Poslije sam bio i jedan kratak period trener Bosne, ali tu baš i nema šta puno da se priča, bilo je to samo nekoliko mjeseci na kraju sezone!

Radili ste i u nacionalnom timu Bosne i Hercegovine, sada je za selektora imenovan Duško Vujošević. Šta mislite, koliko trener sa takvim renomeom i iskustvom može pomoći reprezentaciji i bosanskoj košarci uopšte?

U pravu ste, na kraju igračke karijere postao sam selektor BH kosarkaske reprezentacije i to je bila velika greška, jer nisam bio spreman za taj posao u tom momentu! Što se tiče Duletovog izbora, mislim da je izbor odličan i pošto znam Duleta mnogo godina i znam sa kakvom strašću obavlja svoj posao, a nema potrebe da pričam o njegovim trenerskim kvalitetima, nadam se da će on biti taj koji će pokrenuti reprezentativnu BIH košarku sa mrtve tačke, a jedno je sigurno – mladi igrači će moći puno da nauče od njega!

Imali ste i izlet u političke vode, bili ste drugi čovek Sarajeva?

Nikad nisam želio da se bavim politikom, to je bio jedan prazan hod u trenerskom poslu, gdje me tadašnji gradonačelnik Sarajeva zamolio da budem njegov pomoćnik i organizujem stvari vezane za sport ispred gradske uprave. Tako je i bilo, sa tim što sam mu odmah stavio do znanja da sam tu samo nekoliko mjeseci do novog trenerskog angažmana i da me u biti ne interesuje da se bavim tim stvarima u budućnosti. Ali, gradonačelnik je insistirao da barem tih nekoliko mjeseci budem tu da mu pomognem, jer mu je mandat tek počeo, tako da sam mu izašao u susret! U svakom slučaju, korisno iskustvo!

I za kraj, postoji li objašnjenje za to kako su ovi prostori nepresušan izvor košarkaških talenata, sada imamo, recimo, Šarića, Jokića i Nurkića koji fantastično igraju u NBA?

Bivša Jugoslavija je uvijek u svim sportovima i ne samo u sportu, nego i mnogim drugim stvarima uvijek bila nepresušan izvor talenata! Svake godine se pojave novi mladi igrači, koji za godinu ili dve odu u NBA i za kratko vrijeme počnu da dominiraju! Što se toga tiče, mislim da je područije bivše Jugoslavije, zaista, kad sve što se dešavalo uzme u obzir – svestski fenomen!