Od izbeglištva u Siriji '95, do pomaganja Sirijcima 2015.

Region 18. dec 201510:47 > 10:55
N1

Za Šadi Kalea iz Sarajeva, po ocu Sirijca, izbeglička kriza koja je pogodila Evropu i zemlje na takozvanoj balkanskoj ruti, imala je i lični pečat pošto je deo svog detinjstva proveo u izbeglištvu baš u Siriji. Uloge su se posle dve decenije zamenile, a Kale je kao volonter pokušao da pomogne svojim sunarodnicima koji beže od rata.

„Meni je teško jer sam od ’92. do ’95. ja sam bio izbeglica u Siriji. Videti ljude iz gradova gde ste odrasli, letovali, bilo je mnogo teško. Nosili smo pomoć izbeglicama u Beogradu, odvojio sam sve moguće vreme da im pomognem. Neobično im je bilo kada vide da im neko pomaže. Pitali su gde dalje, kako dalje. U parku u Beogradu bili su ljudi od profesora fakulteta do običnih radnika. Svi oni su bežali od rata“, rekao je Kale gostujući u Novom danu povodom Međunarodnog dana izbeglica koji se danas obeležava.

Njegova rodbina iz Sirije takođe je u izbeglištvu. Jedan deo nalazi se u sirijskom gradu Alepu, dok je drugi u Turskoj. Za sada su, kako kaže, bezbedni.

Srpska prestonica više nije glavna tranazitna ruta, a park u blizini Železničke stanice je prazan.

„Devedeset odsto njih ide direktno koridorom od Preševa do Šida, koji su i dalje usijane tačke ikao je izbeglica manje nego prethodnih meseci. Dnevno u Srbiju u proseku uđe između 3.000 i 3.200 izbeglica“, objašnjava Gordan Paunović, aktivista iz Beograda.

O mogućem otvaranju nove izbegličke rute, na kojoj su neki migranti već uočavani, Paunović kaže da je domen geostrateške priče.

„Kada je zatvorena grčko-makedonska granica, ekonomski migranti su ili vraćani u Atinu ili su pokušavali da nađu nove puteve. Neki su išli preko Albanije, Kosova pa dalje kroz Srbiju. Nije tajna, ali je pitanje da li će se broj ljudi na ovom putu povećati. Neki ljudi neće prihvatiti da tokom zime budu zatvoreni u kampove koji se podižu i verovatno će krenuti novim putem“, kaže Paunović.

Sara Kekuš iz Zagreba takođe je ove godine volontirala pomažući izbeglicama na balkanskoj ruti. Ona je dane provodila na hrvatskoj grnaici sa Srbijom i Slovenijom.

„Tim ljudima potrebna je lepa reč, empatija, osmeh kada neku drugu pomoć u tom trenutku ne mogu da dobiju“, objašnjava Sara.

Kaže da ju je najviše bolelo kada vidi kako se neki ljudi odnose prema trudnicama koje uprkos svom stanju danima putuju, promrzloj i bolesnoj deci, osobama sa invaliditetom… Nemoćnima koji beže od rata.

Prema njenim rečima, situacija u izbegličkom kampu u Slavonskom Brodu je sada mirnija, a uslovi su bolji nego u drugim zemljama.

„I policija i sektor civilnog društva se trude da pristup prema izbeglicama bude što humaniji. Nedostaje donacija, cipela i toplih jakni nikada nema dovoljno“, ispričala je aktivistkinja iz Zagreba.