Dijego Maradona – magija oproštajnog meča 2001. godine

Lifestyle 07. dec 202011:27 > 11:32
AFP / ALI BURAFI

Od fudbala se 2001. godine u Buenos Airesu oprostio Diego Armando Maradona. Ali ne samo to, tog dana se na jednom mestu okupio najveći broj fudbalskih genijalaca, buntovnika, mangupa, da budem nešto kolokvijalniji - "fudbalskih ludaka".

Otišao je Dijego. Ostale su uspomene, poređenja, ne, nisam zaboravio emocije. One su sve ovo i pokrenule. Puno toga smo mogli da pročitamo u proteklih desetak dana.

Prisećanja, eulogije, faktografija. Podsetili smo se genijalnosti, marifetluka, Napulja, Kamore, Kareke i Alemaa, rivalstva sa poslednjom linijom Milana – Barezi-Maldini-Kostakurta-Tasoti.

Lanus, droga, žene, slava, Boka, dragulj Buenos Airesa, taj magični deo grada sa italijanskim šmekom, koju su prvobitno masovno naseljavali Đenovljani.

Prisetili smo se i Gari Linekera, kada je sa ekipom BBC-a, očajnički želeo ponovo da ga sretne, i momenta kada (nakon što ga je konačno „ulovio“ nakon humanitarnog meča) ga Dijego grli u svlačionici, poklanjajući mu svoj i Almeidin dres.ž

Skoro da nema fudbalskog zaljubljenika, ko makar jednom nije pustio pesmu „La mano de Dios“, Rodriga, njemu za dušu.

Homenaje a Diego (2001)

Na jedan događaj bih ipak želeo da se vratim, o kojem se nije puno pričalo, a trebalo je. Tog 10. novembra 2001. godine, četiri godine nakon zvaničnog povlačenja, od fudbala se u Buenos Airesu oprostio Dijego Armando Maradona. Ali ne samo to, tog dana se na jednom mestu okupio najveći broj fudbalskih genijalaca, buntovnika, mangupa, da budem nešto kolokvijalniji – „fudbalskih ludaka“.

Sticajem srećnih okolnosti taj meč je prenošen na televiziji B92, a tog prenosa sa sećam kao najnekonvencionalnijeg do tada. I tadašnji komentatorski dvojac se svojom lucidnošću gotovo spontano uklopio u avangardnost celog događaja. A šta ga je takvim učinilo?

Da počnem od karakterne autentike fudbalskih virtuoza koji su tog dana zakoračili pred 50.000 egzaltiranih navijača na stadion Alberto J. Armando – „Bombonjeru“. Ekipe su bile podeljene u tim „Zvezda“ i tim „Argentine“.

Već prvi snimci pred meč dobili su status kultnih. Fudbaleri su se zagrevali u maloj prostoriji koja je pre ličila na garaže u kakvim su karijere otpočinjali rok bendovi, nego na moderne trenažne centre današnjih fudbalskih objekata. Prvi kadar. Loptu pimpluju Rikelme, Šuker, Valderama, Hristo Stoičkov, Enco Frančeskoli i Erik Kantona!

Ostatak tima sveta, koji je vodio Alfio „Koko“ Bazile činili su i Lotar Mateus, Ćiro Ferara, Bermudes, Gamara, Solano, Kordoba, Rekoba, Rene Igita.

Da, Rene „El Loco“ Igita, rođen u Medeljinu, koji je sa 175cm uspeo da postane jedan od najboljih latinoameričkih golmana svih vremena, i uz to da postigne 41 pogodak! Nije ga samo Dijego obožavao, bio je blizak prijatelj i narko bosova Pabla Eskobara i Karlosa Moline. Stigao je da bude uhapšen zbog kidnapovanja i suspendovan zbog upotrebe kokaina.

Na drugoj strani, Argentinu, koju je vodio legendarni Marselo Bjelsa (gle čuda i on sa nadimkom „El Loco“) predstavljali su osim Maradone – Ajala, Poketino, Almeida, Samuel, Zaneti, Sorin, Veron, Klaudio Lopez, i Kili Konzalez.

Te emocije sa kojima je Dijego izašao na teren, dok se probijao kroz konfete, držeći ćerke Dalmu i Đaninu u rukama, teško da ijedna kamera može da iznese. Na tribinama ponosni otac i majka sa očima punim suza, supruga Klaudija. Glumac Giljermo Kopola. Pele. Da, legenda ne bi bila legenda, da ne ume svoj soj da prepozna, i ispoštuje. Kada su ga pitali na poluvremenu gde bi sebe svrstao na večnoj listi, odgovorio je skromno kao i uvek: „Oduvek je bila privilegija da se rangiram uz najveće. Bilo da je to komparacija sa Di Stefanom, Euzebiom, kasnije Zikom, Garinčom, ili sada Maradonom“.

AFP / FABIAN GREDILLAS

Inače je davno sa Santosom vojevao fudbalske bitke sa Bokom, tako da mu je huk „Bombonjere“ u stvari bio samo eho iz prošlosti. Zanimljivo je da je on tada Andresa D’Alesandra i Arijela Ortegu izdvojio kao one koji mogu da preoblikuju tokove fudbalske magije. Dokaz da talenat često nije dovoljan za kompletnu životnu realizaciju, i da je Pele loš prognozer.

U Argentini nema oproštajnih i prijateljskih utakmica. Pablo Aimar i Klaudio Lopez, bivši igrači Rivera i Rasinga dobili su zvižduke, kao i urugvajska legenda Frančeskoli. Ali tamo to nije izraz nevaspitanja, to je deo fudbalsko-emocionalne nepokolebljivosti i folklora.

Pobedila je Argentina sa 6-3, što je manje bitno. Dijego je postigao dva pogotka iz penala, a upisali su se i Šuker (tada član Vest Hema), Kantona, Lukas Kastroman. Da znam, imate i Vi flešbekove usled prolaznosti života.

Dijego, trom, već u pedesetim, i dalje je bio Bog. U par navrata, uf, kako smo svi poželili da su Veron i on ista generacija. Magija.

U 64. minutu Rene Igita je delimično ponovio svoj legendarni „škorpion“ udarac, koji je prvi put izveo na Vembliju 1995, nakon šuta Džejmija Rednapa. Kada mu je Dijego izvodio penal, to je jedini kazneni udarac koji je želeo da primi, bez ikakvog žala. Ali je i on postigao gol u 89. minutu! Tamo negde uz ekrane ponosno su se smeškali i Horhe Kampos i Hose Luis Čilavert, koji su zajedno sa njim činili čuveni trijumvirat golmanskih „ludaka“.

Maradona je Igiti na kraju meča potpisao loptu, koju on sasvim sigurno sada drži na nekom pijedestalu u svom domu.

Nakon što je postigao prvi gol iz penala Maradona je argentinski dres zamenio Bokinim, i to onim Romana Rikelmea. Kakva čast imati pravo na nemoguće za tada golobradog klinca, koga je pre meča zagrlio kao rođenog sina! Kada su ga kraj terena upitali šta misli o oproštajnom meču svog idola, samo je klimnuo glavom „Nemam šta da mislim, ovo je…fiesta del Dio“.

Nekih desetak minuta pre kraja meča počeo je vatromet, koji je bio i gromak i ličan. Na licima legendi Stoičkova, Mateusa, Šukera, videlo se da su svesni da prisustvuju nečemu što se dešava tada i nikada više. Možda je još neko zaslužio ovakav kraj, ali ga je doživeo samo „El Pibe del Oro“.

Na rukama Hulija Kruza, Hrista i Sorina otpraćen je do Bokinog kopa. Petarde su još snažnije počele da pucaju, godine obožavanja su i kroz decibele doživele svoju kulminaciju. Kraj je tu, a niko ga ipak ne želi. Nema kraja u vrtlogu latinoameričke krvi.

Dijego sa stisnutim šakama na licu, sa suzama u očima. Rene Igita mu trči u zagrljaj. Otišao je sa fudbalskog terena na način kojim ga je i obeležio – strašću, prkosom, emocijama, genijalnošću, noseći srce na rukavu.

U govoru praćenom ovacijama, nakon meča izjavio je da je „fudbal najlepša stvar na svetu“. Koliko je to ogromnim delom i tvoja zasluga Pibe. U to ime i ova priča, da baš ništa ne postane zaborav.

„Su sueño tenía una estrella

Llena de gol y gambetas.“