Profesionalni pisci "čuju" glasove svojih likova

Lifestyle 05. maj 202015:38 > 15:51
N1

Neki profesionalni pisci u tolikoj se meri udube u pisanje da u svojim glavama mogu "čuti" glasove svojih likova, pokazalo je novo istraživanje.

Slavni pisci poput Alisa Vokera (Boja purpura), Dejvida Nikolsa (Jedan dan) ili književnice za decu Enid Blajton javno su priznali da slušaju i čavrljaju sa svojim imaginarnim likovima, a sveobuhvatno istraživanje o tom fenomenu pokazalo je da i mnogi drugi književnici doživljavaju isto.

Naučnici sa Univerziteta Duram u saradnji sa britanskim listom „Gardijan“ ispitali su 181 profesionalnog pisca koji su učestvovali na Književnom sajmu u Edinburgu 2014. i 2018. godine.

Pokazalo se da 63 posto autora može da „čuje“ kako im likovi govore dok pišu, a 15 posto se sa njima upušta u dijaloge.

„Čujem ih u svojim mislima“, rekao je jedan pisac.

„Imaju različite glasove i mogu čuti njihovu međusobnu konverzaciju, tako da uvek raspoznajem ko od njih govori“, dodao je. Nemaju svi baš takva iskustva, ali autori istraživanja kažu da su zabieležili „mnogo preklapanja i sličnosti“ u razmišljanjima pisaca.

Neki među njima uspevaju da kontrolišu i da diktiraju svoje imaginarne razgovore, slično rediteljima u pozorišnoj predstavi, a drugi kažu da im likovi „glume samostalno“.

„Ponekad mi čak govore da ono što sam im namenio nije dobro“, rekao je drugi autor.

Naučnici misle da bi to moglo imati veze sa našim unutrašnjim monolozima.

„Bili toga svesni ili ne, većina nas pokušava da anticipira što će ljudi reći ili da napravi u svakodnevnim interakcijama“, rekao je autor istraživanja i stručnjak za englesku književnost Džon Foksvel za „Gardijan“.

„Nekim se autorima verovatno događa da za likove razviju iste modele posebnosti kao što ih razvijaju za stvarne ljude“, dodao je.

Mali deo profesionalnih pisaca kaže da je imao iskustva nalik na halucinacije, kad se „glasovi“ stvarno čuju.

Većini se to ipak događa dok tonu u san ili se bude.

„Takvi glasovi sami po sebi nisu simptom problema s mentalnim zdravljem“, objasnili su naučnici.

„Takva ‘živa’ stanja maštanja, čak i kad se izgubi kontrola nad vlastitom imaginacijom, zdrava su, sigurna i nekima važna za stvaranje fikcije“, dodaju.

A pisci su, čini se, u tome posebno dobri.