Dunavska transverzala – kroz vinograde, priče i istoriju

Lifestyle 27. nov 201913:25 > 13:33
Emil Vaš

Donau (nemački), Donava (slovenački), Dunaj (slovački i ukrajinski), Duna (mađarski), Dunarea (rumunski), Tuna (turski), The Danube (engleski), ili naš Dunav, druga najduža reka u Evropi, koja u svom toku kroz Srbiju doživljava procvat: u širini, ribljem, ptičjem i biljnom bogatstvu, alaskim pričama i mirnim sutonima.

Ako ste krenuli dunavskom transverzalom, od Beograda ka Đerdapu, i ako ste se na taj put otisnuli u jesen prošle ili ove godine, sve vreme su vas pratila zapaljena strnjišta, blago Sunce i mnogo predivnih predela uz reku, koja se u nas, sa pravom, može zvati more.  

Od, maltene potoka u Nemačkoj, gde nastaje u „crnim šumama“ planine Švarcvald, vijuga na istok, preko čak četiri evropska glavna grada – Bratislave, Beča, Budimpešte i Beograda, da bi se raskrilio poput mora u Đerdapskoj klisuri, nakon koje napušta Srbiju, i nastavlja kroz Bugarsku, Rumuniju i Ukrajinu do krajnjeg odredišta – Crnog mora.  

Kroz Srbiju je tok Dunava dugačak 588 km. U našu zemlju ulazi na tromeđi sa Hrvatskom i Mađarskom, a napušta je na tromeđi sa Rumunijom i Bugarskom. Na tom putu krase ga dva nacionalna parka – Fruška gora i Đerdap, najveća klisura Evrope, i natkriljuje sedam tvrđava: Bač, Petrovaradinska, Kalemegdanska, Smederevska, Ramska, Golubačka i tvrđava Fetislam kod Kladova.  

Već od Grocke, duž celog njegovog toka do Đerdapa, dunavske padine pune su voća, posebno vinograda, a bogatstvo celog kraja nije oličeno samo u prelepoj prirodi i poznatim vinarima, već i u divnim kućama, od kojih su neke pravi mali dvorci. Lokalno stanovništvo nam je pojasnilo da su većina tih najlepših kuća, zapravo, gastarbajterske, i najčešće veći deo godine u njima niko ne živi. A i deluju tako – više kao makete, nego stvarna mesta za život.  

Da ljudi koji zaista žive uz Dunav znaju da su zbog toga povlašćeni svedoči i predusretljivost lokalnog stanovništva, mir i neka vedra primorska atmosfera, koja nas je dočekala u Ramu, Velikom Gradištu, Golupcu i Donjem Milanovcu, gde smo i bili smešteni, u kući na samoj obali Porečkog zaliva, sa predivnom plažicom i pogledom na Rumuniju, preko puta.  

Bonaca Porečkog zaliva  

Zanimljivo je da se Donji Milanovac do 19. veka zvao Poreč, a istoimeni zaliv nastao je na ušću Porečke reke, koja se nizvodno od samog grada uliva u Dunav. Sam Donji Milanovac leži u Donjemilanovačkoj kotlini, dugoj 19 km, koja je u temenu velikog „lakta“ koji Dunav pravi u ovom delu svog toka.  

Tu je Dunav širok oko 1800 metara, stabilnog je vodostaja i bez virova, te je pogodan za uživanje u vožnji čamcem ili sportove na vodi, a od ušća Porečke reke, zavija na severoistok, i širok je od 600-800 metara, te se, preko puta, mogu videti grebeni Karpata u Rumuniji, a na desnoj obali u Srbiji i planina Miroč.  

Kako nam je rekao naš domaćin u Donjem Milanovcu, slikar, planinar i biciklista, „ne valja napustiti taj kraj ako niste probali miročki sir, čarobnog ukusa, i jagnjetinu ispod sača, jer su to jaganjci koji pasu slobodno po miročkim livadama, gde raste najčistija trava i struji najmirisniji vazduh“.  

Miročki sir je bareni kravlji sir, koji se spravlja samo na prostoru Đerdapa, a specifičan je po tome što se ne topi, te je pogodan za grilovanje, što mu daje taj čarobni ukus. Probasmo ga malo dalje, u srcu Nacionalnog parka Đerdap, u restoranu na ulazu u muzejski kompleks Lepenski Vir.  

Sjaj lepenskog čoveka

Ovo praistorijsko, arheološko nalazište, koje datira od pre 9000 godina, prvobitno se nalazilo tridesetak metara niže, na samoj obali, i stotinak metara nizvodnije, a premešteno je da bi se zbog izgradnje hidrocentrale Đerdap izbeglo potapanje lokaliteta. Zapravo, naselje su Lepenci napravili tačno preko puta Treskavca, stene u obliku oltara na rumunskoj strani, koja je, po svemu sudeći, za njih imala kultni značaj.  

Možda su, kako se navodi u filmu o arheološkim iskopavanjima u Lepenskom viru, „verovali u božansku moć ove stene, možda je njena gorostasna senka odredila čudni oblik njihovih građevina“, koje sve u osnovi imaju trapezoidnu formu, kod koje je duža osnovica trapeza izobličena u kružni luk.  

Čim se uđe u prostrani, veoma svetao muzej, pre nego što vidite glavno nalazište i stalnu postavku pronađenih skulptura od peščara, alatke od kosti, roga i kamena, nakit, posude raznih oblika, kustos savetuje da se u projekcionoj sali pogleda pomenuti film, kako bi posetioci „sa razumevanjem“ obišli postavku.  

U centralnom delu smešteno je nalazište, sa ostacima kuća, svetilištima, ulicama, što sve svedoči o osmišljenom i organizovanom graditeljstvu lepenskog čoveka. U okviru njegove prezentacije, postavljene su i kopije monumentalnih skulptura na mesta nalaza. Mogu se videti i rekonstrukcije načina sahranjivanja u Lepenskom viru i hologramske rekontrukcije kuća.  

Svakako najpoznatiji nalazi sa ovog jedinstvenog mezolitskog i neolitskog nalazišta, koje je otkrio tim na čelu sa arheologom Dragoslavom Srejovićem, su ribolike skulpture od krupnozrnog peščara, za koje arheolozi i istoričari umetnosti kažu da su prvi monumentalni portreti u istoriji evropske umetnosti. Nađene su samo na onim lokalitetima gde su postojala svetilišta, a postavljale su se iza ognjišta i žrtvenika i učvršćivale u pod. Najpoznatije su „Adam“, „Rodonačelnica“, „Vodena vila“. Pored skulptura sa ljudskim likom, ima i onih koje predstavljaju životinje – ribe ili jelene.      

Boljetinske drvoseče – samaraši i najširi osmeh Dunava

Iz muzeja, starim putem uz Dunav, kroz Nacionalni park, dođosmo do Boljetinske rečice, a prateći njen kanjon, usečen u sedimentne stene koje svedoče o hiljadama godina bogatog života uz dunavsko more, nabasasmo na izolovano seoce Boljetin, kraj koga se i nalazio originalno Lepenski vir. Iako samo nekoliko minuta vožnje od glavnog puta, kao da smo zabasali u neko mesto na kraj sveta, utonulo u mir šume, uspavano blagim šumorenjem istoimene rečice, koja je u tom periodu rane jeseni skoro bila presušila.  

Iako je bilo podne, putić oko kojeg su se rasporedile kuće, bio je pust – samo jedan pas je radoznalo skakutao oko tih čudnih stvorova, koji su se bez najave stvorili u ovom zaboravljenom raju. I, kad smo već pomislili da je selo napušteno, naišla je kolona konja, u pratnji drvoseča – samaraša, srednjih godina, izboranih lica i ispucalih, težačkih ruku, na povratku sa okolnih brda gde su „nabrali“ drva, a dobre životinje ih snele u dolinu.  

Opijeni mirisima šume, crvenkastim slojevima okolnih stena, plavilom iznad i okolo, vratismo se u civilizaciju, i uputismo ka Golubačkom gradu – tvrđavi, sveže obnovljenom, koji je oduvek slovio za najlepšu dunavsku tvrđavu. U vreme kad smo mi bili nisu još bili gotovi svi radovi, te tvrđava nije bila zvanično otvorena, ali je primala posetioce.  

Na samom ulazu u Đerdapsku klisuru, na okomitoj steni, zauzela je svoje mesto ova srednjevekovna lepotica, sa devet kula. Sve do 2014, kada je počela njena obnova, kroz nju je prolazio put, kojim su najviše „šišali“ teški kamioni, a od vibracija tvrđava se nezaustavljivo osipala. Uz pomoć EU i Austrijske razvojne agencije, posle pet godina rekonstrukcije i potrošenih 8,5 miliona evra, gradu-tvrđavi je vraćen stari sjaj.  

Golubac zovu „najširi osmeh Dunava“, jer je tu njegova najveća širina – čak 6,5 kilometara, a preko puta, sa rumunskih brda odmahuju mu brojne bele vetrenjače.  

Odatle, preko Velikog Gradišta, varošice iz koje su potekli velikani, poput Vlastimira Pavlovića Carevca, kompozitora pesme „Svilen konac“, virtuoza na violini, dirigenta, čuvara muzičke baštine i osnivača Narodnog orkestra Radio Beograda, ili jedne od najupečatljivijih „Gospođi ministarki“, velike predratne glumice Živane Žanke Stokić, preko Srebrnog jezera, gde, mahom Gradištanci uživaju u prelepim vikendicama u rastinju i cveću, stigosmo u selo Ram, kojim ponosno vlada prelepa tvrđava iz 15. veka.  

Ramski i smederevski sutoni

Dan se bližio sutonu, a tvrđava, u to vreme još u fazi obnove, sijala je na uzvišenju iznad Dunava, ispresecana zracima blagog jesenjeg sunca.  

Sagrađena 1483. po nalogu sultana Bajazita Drugog, na granici sa Ugarskom, imala je topovske otvore, što ju je učinilo jednom od prvih artiljerijskih tvrđava na ovom području.  

Uzverali smo se uz brdo do nje, pridržavajući se za rastinje i korenje koje je virilo iz zemlje, spretno preskočili kanal okolo zdanja i ušli u unutrašnji deo. Na sve strane je bio razbacan građevinski materijal, klimave daske koje su premošćivale delove gde je falilo tla, ali, uspeli smo da se uspentramo uz strme stepenice, tada još bez gelendera, iznenađeni očuvanošću tvđave, ali i znalačkom obnovom, u kojoj su, bilo je vidno, korišćeni slični materijali kao pri gradnji tvrđave pre šest vekova.  

Naravno, naš „obilazak“ zdanja u obnovi je bio moguć, jer su radnici za taj dan već završili posao i otišli, ne računajući verovatno na nezvane goste, koji su iskoristili priliku da uživaju u pogledu koji puca sa vrha tvrđave.  

Dunav je kod Rama širok pet kilometara i veoma je miran, jer ga presecaju četiri reke – Morava, Mlava, Karaš i Nera, što omogućuje idealne uslove za plovidbu, tj. skelu koja godinama saobraća između Rama i Banatske Palanke s druge strane, ne samo znatno skraćujući put, već i omogućujući da više ljudi poseti ovo pitoreskno seoce, pomalo odsečeno od sveta lošim putem, ali i sopstvenom „zavučenošću“.  

Na našem putešestviju Podunavljem, čekala nas je još jedna tvrđava, koju je srpski despot Đurađ Branković podigao u prvoj polovini 15. veka, na ušću reke Jezave u Dunav, u Smederevu.  

Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Emil Vaš
Gordana Ninković
Gordana Ninković
Gordana Ninković
Gordana Ninković

Grandiozno zdanje, unutar koga se danas nalazi veliki park, okruženo je Dunavom i Jezavom, a na jugu veštačkim šancem koji povezuje dve reke. Čim smo pristigli ovog novembra, dočekali su nas vitezovi u srednjevekovnim odorama na konjima, mačevaoci i kopljanici, jer je, kao i mnogo puta do sada, tvrđava korišćena kao lokacija za snimanje filmova čija radnja je smeštena u srednji vek.  

Smederevska tvrđava je pre desetak dana dobila i plaketu za najatraktivniju filmsku lokaciju, koju joj je dodelila Srpska filmska asocijacija. Još stoje kulise, napravljene pre dve godine, za potrebe snimanja „Nemanjića“, te je ugođaj zaista kao da se nalazite u nekom srednjevekovnom gradu.  

I, ovde su nas dočekali radovi na obnovi, ali bez prisutnih radnika. Naime, radi se o arheološkim istraživanjima centralnog dela Varoške kapije, koja je glavni ulaz u prostor nekadašnje srednjevekovne srpske prestonice. Cilj je da se utvrdi stepen očuvanosti temeljne zone nedostajuće kule, dela Varoškog bedema i kapije, koji su srušeni u velikoj eksploziji 1941.  

Kada su Turci napustili Smederevsku tvrđavu krajem 19. veka, ona je bila gotovo u istom stanju kao i 400 godina ranije, kada je sagrađena. Sve njene nedaće sustigle su je u 20. veku. Nemci su je tokom Drugog svetskog rata koristili za skladištenje oružja i municije, a u eksploziji koja se desila srušen je glavni ulaz i oštećeno nekoliko kula. I savezničko bombardovanje ostavilo je na nju traga, kada se Kula 11 odvojila od zidina, i danas stoji za pet stepeni nagnuta prema jugu. Ove godine država nije odvojila novac za radove na tvrđavi, osim 2,5 miliona dinara za arheološka istraživanja, neophodna za rekonstrukciju glavnog ulaza, ukoliko naredne godine dobiju očekivana sredstva iz IPA fondova.  

Svakako, njenom stanju ne doprinosi ni pruga, koja ide tik uz tvrđavu, a tutnjanje teretnih i putničkih vozova izaziva štetne vibracije, i to decenijama unazad.  

Prateći prugu, čije izmeštanje iz centra Smedereva je u planu i sad već izvesno, dođosmo do keja u centru grada, i neobične kafane „Francuska kapa“, u obliku francuske vojničke kape iz Prvog svetskog rata. Kafana je podignuta u čast francuskog ministra spoljnih poslova Žana Luja Bartua, koji je, zajedno sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, ubijen 1934. u Marseju. Samo nekoliko meseci pre atentata Bartu je bio gost Smedereva, i da bi se odužio za ukazano gostoprimstvo, po povratku u Francusku osnovao je lični fond da se svake godine na studijama u Francuskoj školuju dva najsiromašnija svršena srednjoškolca iz ovog dunavskog grada.  

Na povratak u Beograd uputili smo se kad je mrak dobro zacrnio Dunav, a vetar se opet razgoropadio, uduvavajući nam jezu u kosti. Pozdravili smo se sa usputnim vinogradima, vinarijama, šumama, lepim kućama i restoranima uz obalu.  

Ako se na podunavsku avanturu odlučite uleto, onda celu ovu turu možete da prođete i biciklom, prateći Dunavsku biciklističku rutu, usput se osvežavajući na nekoj od plaža hladnog Dunava, sladeći se odličnim vinima, od grožđa koje se suncem opija na podunavskim padinama. A možete ploveći i samim Dunavom opušteno, ili, pak, kao učesnici Dunavske regate, najveće, najduže i najstarije veslačke rečne regate na svetu. Ali, to je već druga priča.