Kings of Convenience i Beograd – susret nakon dve decenije

Kultura 14. sep 202208:44 1 komentar
Kings Of Convenience

Legendarni norveški duo Kings of Convenience, koji je napravio muzičku revoluciju svojom akustikom i nežnošću, premijerno će, nakon više od dve decenije od svog postojanja, gostovati u Beogradu, 18. septembra.

Erland Oje i Ajrik Glambek Bo započeli su akustičnu revoluciju pre nešto više od dve decenije. Nakon dvanaestogodišnje pauze, 2021. godine izdali su svoj četvrti album Peace or Love. Njihova muzika nije izgubila ništa od svoje delikatnosti. Njihov tanani svet i zvuk, muzički svet ipak nije odmah prihvatio oberučke…

Harmonija razlika

„KoC“ su unikatna priča potpune raznolikosti. Erlend je smelija strana benda, onaj koji luta i nikada se ne okreće nazad. Multiinstumentalista koji uživa u elektronici, gitarista koji piše emotivne pesme. Tip iz Norveške baršunastog glasa uostalom živi u najdivljijoj verziji Mediterana, na Siciliji, konkretnije Sirakuzi.

Unsplash

Ajrik je introvert i perfekcionista, koji i dalje živi u oblasti Vestlang u Norveškoj. A u njihovom slučaju perfekcija je najčešće jedina moguća opcija. Dva vokala, dve akustične gitare, nežne harmonije – ništa ne možete da sakrijete u miksu. Nešto što bi prošlo neopaženo kod Kings of Leon, kod ovih „Kraljeva“ prosto ne bi prošlo.

Ima tu i puno sličnosti. Obojica su rođeni u Bergenu, prelepom gradu okruženim planinama koji se kupa u fjordu Byfjorden, gradu koji je ne tako davno bio evropska prestonica kulture. Znaju se od kada su bili klinci, pa su od prvih rep recitacija stigli i do benda prvenca Skog (šuma).

Unsplash, Bergen

Svest o razlikama, nije ugrozila njihovo trajanje, koja obojici deluje nadrealno. Dvadeset i jedna godina. Mogla bi komotno jedna autobiografija da se napiše o tome kako raznolikost i dugovečnost koegzistiraju u miru. Kako konflikti i oprečne ideje postaju grupna terapija.

„Svaka pesma počinje kao savršena pesma, a onda pada u nemilost. Bude najbolja pesma koju sam ikada napisao, pre nego što krene stvarnost, pre nego što shvatim da moram da napišem drugi stih i treći stih, a to neće biti tako dobro“ Ajrik Bøe

Revolucija tišine

Mir i delikatnost Erlanda i Ajrika nisu svi mogli da spoje sa pomalo arogantnim nazivom albuma Quiet is the new loud iz 2001, koji je zvučao kao deklaracija, objava pobede. Eto odakle je došla ideja za Netflikosovu dramu Orange Is the New Black. Iza ovog albuma, koji je plod njihovog boravka u Londonu, producirao je Ken Nelson (producent benda Coldplay).

Kings Of Convenience

Ocena čuvenog muzičkog portala Pitchwork bila je tada skromnih 5.2, ali nije prošlo mnogo vremena i do oficijelnih priznanja, i potpuno drugačijih cifara.

Reprezentovali su kulturnu ideju, ali i stil življenja. Iskrenu dozu skromnosti, lakoće, pomalo skandinavskog stila života oličenom u konceptu hygge. Ko bi rekao da takva priča može da donese preko 400 000 kopija (album Riot on an Empty Street, sa hitovima „Misread“ i „The Build Up“), muzičarima čija skromnost je i dan danas u teškom nesaglasju sa uspehom koji su postigli. Ali to je upravo sastavni deo njihove tišine, i istine.

Akustične gitare i skoro nečujni žamor i vokali, možda su delovali tako tanano da bi i povetarac mogao da ih oduva u zaborav, ali oni su i dalje tu, i nakon više od 20 godina, odnosno punih 13 godina od objavljivanja poslednjeg albuma iz 2009. godine Declaration of Dependance.

Titula skandinavskog Sajmona i Garfankla koju su tada dobili, i danas je njihova epoleta, ali su se u međuvremenu nizali uspesi i pohvale. Uspeh je doduše relativna stvar. Njihov prvenac je bio broj jedan u Norveškoj, a albumi iz 2004 i 2009 su bili u top deset. Iako Norvešku scenu samo laik može da podceni, oni nisu osvojili svetske Bilbord liste, niti su to i želeli. Možda je i veći gušt što su mnogobrojni saundtrekovi ozbiljnih filmova ispunjeni njihovom muzikom.

Dvanaest godina čekanja

Svi smo se nadali da ćemo biti u prilici da ponovo čujemo predivne numere poput „24-25“ i „Me in You“ sa prošlog albuma, na kojem im je društvo na dve pesme pravila kanadska diva Lesli Feist. Tu se i inače škrti Pitchfork „otvorio“ sa ocenom 7.9. Morao je. Samo violončelo, bez bubnjeva, dve akustične gitare i viola. Najbolji album te godine uz Hoze Gonzalesa, zvuk koji je suptilnošću nadvisio i njihove idole Belle i Sebastian i Eliota Smita. Kao da je nezvanično nastala nova krilatica – Quieter is the new quiet.

„What we build is bigger than the sum of two.“  Deo iz numere „24-25“

Elektronika

A nije da su bili lenji. Imali su mnoštvo projekata, a i sam Erland je bio u Domu Omladine 2014 godine, počastivši nas divnim koncertom. Muzički je svako išao na svoju stranu, ali se zadržala jedna nit, koja je tako spontano objedinjena i toliko godina posle – melanholija.

Ali ukoliko mislite da je sve nekako setno i letargično varate se. Oni su među prvim indie bendovima koji su uplovili u elektronsku muziku. Remiksovani debi album pod nazivom Versus, gde su sarađivali sa legendama – Rojksopom (savršena obrada hita „I Don’t Know What I Can Save You From“) i Four Tet, pa Ojeov album Unrest koji je poslednica njegovih berlinskih dana (favorit pesma sa Morganom Geistom „Ghost Trains“), Whitest Boy Alive solo projekat. Erlandova DJ Kicks kompilacija, koja počinje legendarnom pesmom Jirgena Papea, suvlasnika kultne nemačke etikete Kompakt oduševila je i tvrokorne obožavatelje pravog deep house.

I kada su dobili zasluženu pažnju i poštovanje, i kada su svi očekivali ziheraški nastavak elektronske epopoje, oni su se hrabro vratili svojim korenima, albumom Rion on an Empty
Street. Sebi i još jednoj rundi Sajmona i Garfankla.

Peace or Love

Novi album je delo momaka koji su kako i sami kažu ostvarili svoje snove. A kada nema pritiska, dođete do toga da birate između mira ili ljubavi, nema greške.

Peace or Love počinje predivnom baladom „Rumors“, koja kao da je njihov diplomski, iako ni singl nije slučajno odabran. „Rocky Trail“ zaista simbolizuje sve ono to oni jesu. Gitare, vokali, ničega nema ni previše ni premalo. Lesli Feist im ponovo pravi društvo. Mnogima koji su gledali film 500 Days of Summer sigurno nije promakla njena „Mushaboom“, a ona je samo kap u moru njenog opusa.

I ovi dueti pokazali su se kao nešto što je baš trebalo da se dogodi, pa su numere „Love is A Lonely Thing“ i Catholic Country“ pun pogodak.

„Comb my Hair“ je ljubavna priča koja kao da je omaž njihovim delimičnim imenjacima, i referenca na pesmu Kings Of Leon „Milk“.

Uvek je makar jedna pesma na njihovom albumu obojena bosa novom, legendarnim muzičkim pravcem iz 50-ih, nastalim u južnoj zoni Rio de Žaneira. Ta čast je ovoga puta pripala numeri „Angel“.

Pesma „Killers“ da je nestala nekoliko dekada ranije, sasvim sigurno bi bila deo kultnog filma La Piscine iz 1969, sa Alenom Delonom, Romi Šnajder i Džejn Birkin. Čak su i zrikavci tu.

LA Piscine, 1969.

Ukoliko vam je krstarenje stil života, pronaći ćete svoju novu himnu, samo navucite i prikladnu „Do Nothing Club“ majicu. Čast da ih čujemo premijerno u Beogradu, nakon toliko godina imaćemo (konačno) 18. septembra u 20 časova u MTS dvorani.

Promo

Najlepše priče su one iskrene, kada u njima postoji nit i vera. Njihovu prvu numeru ikada „Winning A Battle, Losing The War“ i poslednju „Washing Maschine“ vezuje ista strast, pasija.

Zbog toga toliko i traju. Niste uspešni jer volite uspeh ili novac, već jer volite to što radite. A šta više jedna obožavalac može da traži od muzičara koje sledi?

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare