Ivan Ikić o „Oazi“: Svet iz perspektive ljudi na koje niko ne obraća pažnju

Kultura 03. maj 202121:58 > 04. maj 2021 11:38 1 komentar
N1

Nakon bogatog festivalskog života, film "Oaza" Ivana Ikića biće premijerno prikazan pred domaćom publikom na ovogodišnjem Festu. Ovaj film donosi priču o ljubavnom trouglu između dve devojke i mladića u Domu za mlade sa posebnim potrebama u Sremčici, a glavne uloge tumače upravo korisnici te institucije. O filmu smo razgovarali sa rediteljem Ivanom Ikićem.

Svetsku premijeru imao je na Vencijanskom festivalu, gde je, u okviru programa „Dani autora“, nagrađen priznanjem za Najbolji evropski film. Nakon toga, prikazan je na još nekoliko međunarodnih festivala gde je dobio brojne nagrade, uključujući i onu za najbolje ostvarenje na Zagreb Film Festivalu.

U filmu „Oaza“ glume neprofesionalni glumci Marijana Novakov, Tijana Marković i Valentino Zenuni, štićenici iz doma za decu i mlade sa posebnim potrebama, uz poznate glumce poput Gorana Bogdana i Maruše Majer. Ovo nije prvi put da reditelj Ivan Ikić radi sa neprofesionalnim glumcima, ali jeste prvi put da im je namenio tumačenje fiktivnih likova, koji im u stvarnom životu nisu slični.

Ideja za ovaj film, kako kaže, nastala je pre više od 15 godina, dok je snimao dokumentrni film kao student u Domu u Sremčici.

POVEZANE VESTI

„Ideja je nastala kao neki nastavak toga što sam lično čuo i doživeo u tom domu pre više od 15 godina, kada sam čuo za sličnu priču u stvarnosti, a koja je iskorišćena kao početna premisa iz koje se onda razvio film. Ona nema mnogo veze sa pričom u ovom filmu, ali je poslužila kao inspiracija da dalje kroz fikciju razvijam nešto što sam čuo i video tada kada sam još uvek bio student. Ideja je godinama je razvijana i ostala je u nekoj vrsti čekanja i možda ja nisam lično bio spreman, zreo da je dovršim u to vreme, a kada sam našao ključ kako želim filmski da je ispričam, tada se film i desio“, navodi reditelj za N1.

„…put u nepoznato koji se na kraju isplati“

Izazov je bio od početka veliki, dodaje Ikić, jer je pred budućim glumcima u filmu bio ogroman zadatak da odigraju nešto što su uloge koje su fikcija i nemaju sa njima ništa. „Lakše bi bilo da igraju sebe, ali to bi bio manji izazov za sve nas. Istraživao sam na koji način osobe sa posebnim potrebama mogu da participiraju u nečemu što je glumački zadatak, nešto što susrećemo kod profeisonalnih glumaca i bilo mi je zanimljivo da istražujem u tom polju, da vidim šta sve zanimljivo tu može da se desi“, dodaje.

U procesu koji je trajao duže od godinu dana, reditelj je, kaže, birao ljude za koje je verovao da bi u tom procesu mogli da imaju dar da sebe otvore do nekog nivoa kako bi igrali ljude koji nisu oni.

N1

„To je bilo zanimljivo jer nije postojalo neko prethodno iskustvo na koje smo mogli da se oslonimo, niko to nije pokušao ranije, bar ne da smo mi znali, to je bio pionirski poduhvat za sve nas… pre svega za njih koji nikada ranije nisu glumili niti su verovali ikada da je tako nešto izodljivo, niti da će biti deo nekog filma, nitu su imali takvih ambicija, za sve nas koji se time bavimo, iza kamera, i koji smo znali možda i previše o tome, ali to nismo mogli da iskoristimo na konkretnoj situaciji, gde sve ono što je poznato u tehnici rada sa glumcima je neprimenjivo na ovu situaciju u kojoj smo se mi našli. To je zanimljiv, duplo nepoznati proces koji je naučio i nas iza kamere i njih ispred kamere da učimo jedni od drugih“, kaže Ikić.

Kako priča reditelj, sami učesnici su vrlo brzo osećali da prevazilaze granice za koje su verovali da su krajnji njihov limit. To je bilo zanjimljivo iskustvo, dodaje, gledajući njih kako rade nešto u životu za šta nisu nikad verovali da bi mogli da rade, i kako sami prepoznaju da su uradili nešto dobro i nešto što ima itekako kvaliteta.

„Taj trenutak je najdragoceniji na snimanju ovakvog filma, jer vidite neki put u nepoznato koji se na kraju isplati“, navodi on.

„Ljudi koje izbegavaju ili ne žele da vide“

Mi kao društvo, nažalost, nemamo preterano razumevanja za osobe za posebnim potrebama, smatra reditelj. To je, kaže, uglavnom ili tabu ili potpuno skriveni deo društva, način na koji se odnosimo prema tome je ili da to odbacimo ili sakrijemo, i to nije samo kod nas, to je uglavnom slično u svim društvima.

„Da li jedan film tu može nešto da promeni, čisto sumnjam, ali može da promeni percepciju ljudi koji ga gledaju, jer imaju pred sobom prvi put ljude koje u svakodnevnom životu ili izbegavaju ili ne žele da vide ili i jedno i drugo, i sada prvi put mogu da dišu sa njima i praktično koračaju sa njima i dožive sve što oni dožive u filmu i da iz njhove perspektive gledaju svet oko sebe, što je jako dragoceno“.

„To je ono što mislim da to ovaj film ima, da iz neke perspektive ljudi na koje niko ne obraća pažnju, sada vidimo njihov svet, njihove probleme, njihov odnos prema ljubavi, prijateljstvu, emocijama, i dobrim i lošim, i posebno prema načinu na koji ispoljavaju emocije na vrlo direktan i čist način za koji smo mi u našoj svakodnevici praktično zaboravili da postoji“, rekao je Ikić.

Film počinje dokumentarnim materijalom, na koji je ekpa filma slučajno naišla u Domu u Sremčici. U pitanju su promotivni snimci te institucije iz sedamdesetih godina.

„Mislim da je taj matrijal sam pronašao mesto u filmu. Vidimo slike vremena koje je davno iščezlo i optimizma koje je to vreme i taj pogled na svet nosio sa sobom, pogotovo u odnosu sa osobama sa posebnim potrebama. Tada je postojalo jedan optimizam koji je bio podstaknut time da sada prvi put i istoriji čovečanstva mogu da nađu svoje mesto u društvu. Kada se vide slike iz tog arhivskog materijala, to je svet koji je odavno iščezao i koji je susprotstavljen svetu u kojem žive junaci danas u domu, a koji je izgubio optimizam u svojoj svakodnevici, realnosti i nekim novim društvenim odnosima koji su se desili. Pa je taj dom sad novo mesto gde se sada nalaze neki novi ljudi, a oni su u potpuno drugačijim okolnostima u odnosu na taj optimistični pogled od pre pola veka kada je to mesto nastalo“, kaže Ikić i dodaje da se to ne odnosi konretno na dom u kojem je snimano, već to na svaku instituciju može da se primeni.

Sniman za veliko platno

Ikić kaže da mu još uvek deluje neverovatno, nakon cele godine sa zatvorenim bioskopima, da će film konačno biti prikazan pred domaćom publikom.

„Ovo je sad jedan preokret, za koji ću videti kako to izgleda u stvarnosti, sada mi je još teško da poverujem, ali nadam se da će publika moći da vidi film onako kako smo ga mi zamislili i kako smo ga snimili, na velikom platnu, za koje je film i sniman. Pošto se radi o delikatnom filmu koji zahteva od gledalaca možda i višak pažnje, mislim da je bioskop pravo mesto gde film mora da se gleda“, poručio je Ikić.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare