Fredrik Gerten o filmu o rudarskom zagađenju: Možemo do promene

Kultura 08. nov 202115:34 > 13. nov 2021 13:32 4 komentara
N1

“Radi se posledicama iskopavanja ruda. Neko iskopa rupu, iz nje iznese veliku količinu vrednosti i bogatstva, novac odlazi svojim tokom – a iskopana rupa ostaje tu. I ne samo ona. Zatrovana voda, opasan i otrovan otpad na gomilama, ljudi se razboljevaju i umiru. Priroda umire." To je suština filma “Zlato Johanesburga”, prikazanog na ovogodišnjem festivalu Slobodna zona, ističe za N1 autor filma, nagrađivani švedski reditelj i novinar, Fredrik Gerten.

Johanesburg se suočava sa pravom ekološkom katastrofom. Zatrovana voda teče i uliva se u reke, radioaktivna prašina ulazi u tela ljudi koji se razboljevaju, deca dobijaju kancer, astmu a nikoga nije briga jer su ljudi koji su zaradili i odneli novac napustili grad, zaduživši lokalne kompanije da se pobrinu o toksičnom otpadu. No smeće je jednostavno nastavilo da leži na ulicama.

Međutim, nisu baš svi ravnodušni. Glavni lik i inspiracija u ovom filmu je jedna veoma posebna baka.

“Marijet Liferink je neverovatna žena koja odlučuje da uđe u borbu. Ona koristi svoje znanje. U prostorijama univerziteta i istraživačkih centara naokolo su razbacani papiri, obimna dokumentacija leži i skuplja prašinu jer niko nije zainteresovan za nju. Sve dok Marijet ne počne da prikuplja činjenice, i sve prikupljeno iznosi pred predstavnike rudarskih kompanija jasno im stavljajući do znanja da je njihova obaveza da počiste otpad za sobom. I ova izuzetno inspirativna baka time pravi veliku razliku. Jer, ako je ona u stanju da uradi tako nešto, takođe ste i vi,” ističe reditelj.

Marijet Liferink je od domaćice i bake postala jedna od stotinu najuticajnijih osoba u svetu rudarstva.

“Ona ne poseduje formalno obrazovanje, ali je pametna. Zapravo, ona koristi izveštaje o životnoj sredini koje su sastavile same kompanije i njihove sopstvene činjenice okreće protiv njih u toj borbi. U tom smislu, pomalo podseća i na Gretu Tunberg, jer se bori činjenicama i time odgovorne primorava da delaju.“

“Mislim da svi mi treba da poverujemo da možemo da promenimo stvari. Vi možete da napravite razliku, ja mogu da napravim razliku i iako nije moguće da postignemo sve, nešto ćemo sigurno promeniti“, nadovezuje se Fredrik Gerten na zapažanje Marijet Liferink da je Bog izgubio interesovanje za ljude i da je dužnost svih nas da se aktiviramo i povratimo smisao za pravdu čovečanstvu.

Očigledno je da živimo u periodu velikih globalnih izazova. Fredrik takođe smatra da je prelaz iz pasivnog u aktivno stanje delanja jedna od potrebnih promena:

“Marijet je stara žena, ali dobro je što postoji čitava generacija mladih koji smatraju da je odgovornost prema planeti važnija od enormnih zarada. Potrebna nam je ravnoteža između morala i biznisa. Nije loše zarađivati novac, ukoliko to ne uništava planetu i živote ljudi na njoj. Ako možete da zaradite i budete dobar čovek – onda u redu. Ali, ne uništavajte planetu na tom putu”

Umetnost je oduvek imala uticaj na društvo, i Fredrik veruje da taj uticaj može i da bude više naglašen a i iskaže veću raznolikost.

“Svi mi možemo i treba da koristimo moć koju imamo. Ali potrebna nam je i lepota. Umetnost može da bude i vizija budućnosti, vizija snova. Ako umetnost koristimo samo da bismo prikazali ljude kako se međusobno ubijaju to baš i nije interesantno. Verujem da umetnost postoji da stvara snove ali i otvara i oslobađa um.”

“Ono što nam je potrebno je i jezik kojim ćemo objasniti ono što osećamo. Umetnost i novinarstvo tu mogu biti od velike pomoći. Živimo u jako komplikovanim vremenima, sa klimatskim promenama i svim tim nasiljem oko nas. Tako da ako, za početak, počnemo da razgovaramo o takvim pojavama, biće nam lakše da nešto i učinimo. Film „Zlato Johanesburga” je koristan i u tom smislu – ako govorimo o eksploataciji litijuma u Srbiji, iz njega možemo dosta toga da naučimo.“

Kao neko ko stvara dokumentarne filmove, Fredrik ističe da ga pokreće želja da razume stvari:

“Pokušavam da shvatim šta se događa. I onda, kao kad se upali svetlo javi se ideja, objašnjenje u mojoj glavi kako stvari u nekom konkretnom slučaju funkcionišu. Konstantno sam u potrazi za razumevanjem. A ako ja nešto uspem da razumem, onda sam u poziciji da to mogu i da predstavim publici.”

Fredrik je radio kao strani dopisnik i kolumnista za radio, televiziju i štampu u Africi, Latinskoj Americi, Aziji i širom Evrope, a 1994. godine osnovao je produkcijsku kuću WG Film koja je postala jedna od najistaknutijih švedskih dokumentarnih produkcijskih kuća, poznata po lokalnim pričama sa globalnim poimanjem i uticajem.

„Volimo da pravimo filmove o ljudima sa lokalnim razumevanjem ali sagledavanjem globalnog konteksta. Dokumentarni filmovi danas su veoma široka stvaralačka oblast. Svojim filmovima, ja dopirem do publike u više od stotinu zemalja. Ne zarađujem njima previše, ali srećan sam zbog toga što izazivaju veliko interesovanje. Drago mi je kada napravim film kao što je ovaj, koji itekako može da bude koristan u Srbiji iako nije sniman u njoj. Suština je, dakle, u pravljenju filma koji ima mogućnosti da bude od koristi”, zaključuje reditelj povlačeći paralelu između problema u Johanesburgu i onih koji prete Srbiji kada je o zaštiti životne sredine reč.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare