Jugoslovenski brutalizam fascinira novu generaciju

Kultura 22. nov 201923:38 > 23:43
REUTERS/Marko Đurica

Na putu od beogradskog aerodroma do centra grada nemoguće je ne primetiti Geneksovu kulu. Dva velika betonska tornja povezana vazdušnim mostom i na vrhu davno zatvoren restoran nalik svemirskom brodu, neobičan su prizor.

Iako već godinama prepušten nebrizi, neboder izgrađen 1977. mamac je turistima.

Kula Geneks, kako je zovu u Beogradu, jedan je od najznačajnijih primera brutalizma, arhitektonskog stila popularnog 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, i zasnovanog na grubim betonskim blokovima.

Brutalizam je bio popularan širom nekadašnjeg istočnog bloka, ali je u Jugoslaviji dobio sopstvenu verziju kao simbol povezivanja vizualnog identiteta istoka i zapada.

Zanimanje za brutalizam u velikom je porastu, naročito nakon prošlogodišnje izložbe „Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1990“ u njujorškom Muzeju moderne umetnosti (MoMA).

„Svake nedelje imamo na desetine zainteresovanih za našu ponudu obilaska znamenitosti izgrađenih od 50-ih do 80-ih godina“, kaže Vojin Muncin, direktor turističke agencije Yugotour koja turistima nudi obilazak grada u ‘jugićima’, nekad neozaobilaznim jugoslovenskim automobilima.

„Geneksova kula je među najzanimljivijim vidicima. Ljudi je vide na putu s aerodroma i odmah im privuče pažnju“.

Danas je jedan toranj prazan, a u drugom ljudi još stanuju. Restoran na vrhu zatvoren je dvadesetak godina.

Arhitektura između dva sveta

Želeći zaradu na probuđenom interesu, beogradske vlasti razmatraju da za javnost otvore još jedno remek-delo jugoslavovenske moderne – danas Palatu Srbije, nekad Palatu Federacije, bivše sedište jugoslovenske vlade.

Kustos Palate Sandra Vešić Tesla kaže da je prava šteta što je takvo zdanjeskriveno od očiju javnosti.

Nakon Drugog svetskog rata socijalistička Jugoslavija predvođena Josipom Brozom Titom krenula je u obnovu razorene zemlje. Iako u početku sovjetski saveznik, Tito se razišao sa Staljinom 1948.

Stambeni blokovi, hoteli, javne zgrade i spomenici, sve se širom zemlje gradilo od betona.

Arhitektura je trebalo da pokaže snagu države smeštene između dva sveta, zapadne demokratije i komunističkog istoka, željnu da iskuje vlastiti put socijalističke utopije.

Nakon Titove smrti 1980. zavladala je ekonomske kriza, a nove elite počele su da se distanciraju od socijalističkog režima, uključujući i njegovu arhitekturu. Jugoslavija se na kraju raspala u krvi.

„Nije prošlo dovoljno vremena od raspada Jugoslavije da bi ljudi počeli da cene njenu arhitekturu“, kaže Alan Braun, profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.

Braun tvrdi da je jugoslovenska arhitektura bila unikatna, reflektirajući tako i njenu unikatnu političku poziciju.

Stambene četvrti planirane su tako da imaju dovoljno parkova, bioskope, bazene, čak i parkirališta.

Partizanski spomenici

Drugi primeri jugoslavenskog brutalizma uključuju velike spomenike podignute u čast Titovim partizanima i njihovoj borbi protiv fašizma, koji su često smešteni u dramatičnim ruralnim okruženjima.

Mnogi od njih zapušteni su i propadaju, poput spomenika na Petrovoj gori u Hrvatskoj.

Međutim, spomenik u Tjentištu, u BiH, u čast 7.000 poginulih u bici na Sutjesci, prošle godine ke obnovljen.

Autor spomenika, danas 91-godišnji Miodrag Živković, bio je jedan od prvih arhitekata u Jugoslaviji koji se koristio betonom.

„To je stabilan materijal, nalik kamenu, ali lakši za raditi“, rekao je.

„U ono vreme za svaki se projekat radio javni konkurs na saveznom nivou i svi umetnici iz bilo kog dela Jugoslavije mogli su da se prijave. Takvo nadmetanje proizvodilo je kvalitet“, smatra Živković.