Poslednji krug

N1

Sve tvoje teme biće pohapšene! Tako mi se u nekoj bakalnici obratio nepoznat čovek koji tvrdi da je čitalac tekstova na N1.

O svojim temama nikada nisam razmišljao izvan slobode, niti sam ih stvarao pod bilo čijim pritiskom. One su same postajale priča dok sebi objašnjavam o čemu je reč. Pohapšeni ljudi me slabo zanimaju, oni su briga čuvara koji to možda nisu učinili na vreme. Kad u kavezu budu ovi koji sada hapse, to će već biti deo istorije koju su stvarale psihopate, siledžije, pljačkaši i ukoljice. Bojim se da će isti takvi pohapsiti i njih, hijene su počele da se dave međusobno.

Sinoć se prljavom vodom oprao Nebojša Stefanović i tako iskazao svoju poniznost pred raspetim Luciferom.

Opasni kriminalci se vijaju po skrovištima i hapse međusobno, onaj koji bi davno morao da bude pod nadzorom, pokazuje svoje lice pravde i prepada decu koju nismo na vreme sklonili. Ubilačka pornografija je postala politički adut, pretnja svima koji su uvereni da su im glave još na svom mestu. Valja povremeno opipati to mesto, ništa što nam pripada više nije sigurno, onaj iz tame slobodno raspolaže našim glavama.

Ma kako bilo neprijatno i da se zamisli, ovde je usirena ljudska krv postala vladarski adut u udarnom televizijskom vremenu. Pokazivanje iskidanog tkiva i deformisanih lobanja, može da bude psihopatska ambicija u nadilaženju svojih najvećih dometa. Samo živi ljudi izloženi mučenjima i patnji izazivaju emocije. Njihovi razoreni ostaci dovode do užasnih senzacija i stvaraju odvratnost prema onome što je uništeno zločinom. Ničega više nema u slomljenoj lobanji, jedino bi to narod morao da vidi.

Masovno pokazivanje mrtvog ljudskog tkiva je ludačka egzibicija, koja i ne može biti objašnjena razumom. Racio sigurno nestaje pred etičkom inverzijom, jurodivi nemaju osećanje samilosti, niti im je dato da prepoznaju trenutak kad počinje njihov sadizam, jer je on neprekidan. To je ravna crta davne moralne smrti koja dopušta zagrobno psihopatsko obnavljanje. To smo videli one subote uveče, u danu kad je prestalo naše građansko postojanje.

Pročitajte još kolumni:

Banda ne ume da sakrije svoje unutrašnje sukobe, a to više i ne želi. Raspinje se između dve neostvarive ideje: sačuvati ludog kralja po svaku cenu, ili ga smaknuti po cenu da umesto njega dođe još gori.

Prva je neostvariva, jer cena nije poznata, a više nije moguće sakriti koliko vladaru nije dobro. Gori od ovoga još se nigde nije pojavio, mada ima slične građe u lagumima mračne vladajuće sekte. Zato se po karijeri nesmenjivog još razmazuje krv, kao simbol i ishod vladanja u Srbiji.

Taj vladarski sadizam, koji se ogleda u bezočnom širenju mračnog užasa, zasnovan je na očekivanom trpljenju i raspodeli straha. Šta se dogodilo posle subote? Da li mu je osakaćeni narod otišao pod prozore ne bi li video u šta se pretvara sablast kad se vrati kući; jesmo li stigli da se bar u sebi, makar i kao agnostici pomolimo za pobunu protiv vladajuće maloumnosti? Bar zbog toga što nam preti ljudsko nestajanje i isparenje u nekom zagađenom oblaku ništavila. Ionako smo samopoštovanje već izgubili, ne verujući da nam je potrebno. Subota nas je ubila kolektivnim udarcem malja u glavu, gledali smo najgore izrode kako seire nad našim mirom, slaveći svoju užasnu groznicu subotnje večeri. I to nad svim mogućim žrtvama rascepljene državne mafije, podeljene na pristalice i protivnike Kuma. A njemu će se konačno svi zakleti na vernost, bekstvo od odanosti za neke od njih bio je samo kratak izlet, pa su se vratili u naručje čudovišta. Mogućnosti ima malo: duboki naklon uz pokajanje, zatvor ili malj.

To je bio neposredni i ezopovski subotnji jezik, kraljev govor izrečen zaumnim onostranim tonom, parastos svakoj normalnosti. Najava kliničke smrti društva zauzdanog diktatorskim apsurdom: gnjilost vladara ne podstiče otpor, njegove sumanute ekspresije nikoga ne brinu. To je za nas samo folklorno iživljavanje dušmanina koji to čini uz strah, ali bez rizika.

I pored svega šta nas je snalazilo, to u subotu je najgore što se dogodilo u našem iskustvu, za koje još verujemo da je ljudsko. To nije samo prezir i mržnja prema svemu i svima, nego nešto mnogo gore: to je negacija naše celovitosti, prostačko zapišavanje mrtvih i živih. Uživanje pred izostankom bilo kakvog odgovora, pravljenje planova za nove satanske iskorake.

No, jesu li oni uopšte mogući? Ponegde se misli da nisu, nema šta novo i strašno da se smisli, bar ne tako brzo. Potonuli smo u bezdan i odatle nema izlaska, nečastivi nas čvrsto drži tako utopljene u blato i govna.

Budite uvereni da zlo nema kraja, niti domete koji su konačni.

Gledajte u subotu koja prva dođe planove tog lica strave, možda ćete videti i doživeti ono što nikada niste. Uvek je sve strašnije kako se primiče poslednji krug.

Sklonite negde decu, ali i sebe. Ako ima još prostora za povlačenje.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare