Splitski Amarcord

Boris Dežulović 05. maj. 202107:1010 komentara
Podeli:
Izvor: N1

Na uskrsnu nedjelju 19. travnja 1908. čuveni Josip Bepo Karaman, pionir splitske kinematografije, u svome je The Great International Elektrobioskopu u sokolskoj dvorani u Marmontovoj ulici najavio veliku atrakciju – „Muku i smrt gospodina našega Isusa Krista“.

„Muka i smrt gospodina našega Isusa Krista“ iz 1903., tri kvarta ure dugačak nijemi film francuskih režisera Ferdinanda Zecce i Luciena Nongueta, bio je svjetska senzacija – jedan od prvih filmova o Isusovu životu, štoviše jedan od prvih cjelovečernjih filmova uopće – a kamoli to neće biti u Splitu, gradiću od jedva dvadesetak hiljada duša, manjem od Osijeka ili Pule. Interes za Isusovu kalvariju bio je golem, pola Splita tog je nedjeljnog poslijepodneva nagrnulo u činematograf – satirični list Duje Balavac zajebavao je Bepa Karamana kako je zbrojivši fantastičan utržak zaplakao što se Muku Isusovu nije sjetio početi prikazivati još od Čiste srijede – a događaji na projekciji ostali su jednom od zabavnijih sličica iz živopisne memorije mediteranskog gradića.

„Isus je na platnu posrća pod teškin križon. Mučidu ga, rastižu, a ganuti gledaoci komentiraju. ‘Koliko se bidan napatija! Neka dojdu oni nevirnici koji govoru da nije istina! Ajme, ča ga rastižu, muko moja! Vidi onega razbojnika ča ga je kopjen probija! Ruka mu usala! Zašto svit ne skoči? Zašto ga ne brani? Kurbanjski narod, svi su ga izdali! Isprobivat ću prvoga čifuta kojega trevin!’ ‘Ali to je bilo pri dvi ijade godin!’ ‘Jebe me se, ja san tek sad vidija!’“

Tako je Miljenko Smoje u svom kultnom „Velom mistu“ opisao atmosferu u Karamanovom činematografu, a proteste zgroženih Splićana zabilježili su i Marko Uvodić i Ivko Kovačić, koji je kao mališan s majkom tada prvi put u životu bio u kinu. Užasnuti brutalnim mučenjem gospodina našega Isusa Krista na platnu – i nepovjerljivi prema onima što su ih s podsmijehom podsjećali kako je to samo film, i da su i Isus i Pilat i židovska svjetina samo glumci – pobožne žene i njihovi muževi bijesni su pozivali na protužidovske demonstracije, umalo demoliravši Karamanov činematograf i zapalivši obližnji dućan uglednog židovskog trgovca Morpurga.

Gotovo cijelo jedno stoljeće, tri rata i pet država prohujalo je od te smiješne splitske povjestice – mala, bogobojazna i metiljava varoš na samom rubu Austrougarske u međuvremenu je narasla deset puta i postala moderni, drugi po veličini grad Republike Hrvatske – kad je u jesen 2005. godine najavljena nova velika filmska senzacija: američki će gigant 20th Century Fox u Splitu i obližnjem Solinu snimati horror spektakl „Omen 666“ – remake kultnog „Omena“ iz 1976., u nas tada prevedenog kao „Predskazanje“ – s Lievom Schreiberom i Miom Farrow.

U divnom historijskom obratu, Split je pak režirao remake one smiješne scene iz 1908. Dočuvši da se u Solinu snima „Pretkazanje“, Slobodne Dalmacija je nadigla uzbunu, javljajući da se u antičkoj Saloni, samoj dakle kolijevci hrvatskog kršćanstva, snima film u kojemu iz groba svetog Duje izlazi Sotona, gnjevna javnost dohvatila je vile i baklje, zgroženi splitski nadbiskup Marin Barišić poslao je fetvu upravi splitskog Arheološkog muzeja – jer su „potpisali ugovor bez ikakvih obzira prema prostoru koji nosi dvotisućljetnu tradiciju naše vjere i bez ikakvih konzultacija s Crkvom kojoj su ti prostori najveća duhovna svetinja“ – a atmosfera iz Karamanova činematografa preselila se u Gradsko poglavarstvo Solina.

„Neka dojdu oni nevirnici koji govoru da nije istina!“, urlala su gospoda iz solinskog poglavarstva. „Ajme, ča je ovo, crna ruka izlazi iz Dujmovoga greba! Sotona! Ruka mu usala! Zašto svit ne skoči? Zašto ne brani našu viru i naš kršćanski Split? Kurbanjski svit, svi su nas izdali! Isprobivat ću prvoga holivudskoga glumca kojega trevin!“ „Ali to nije zapravo bilo, to je samo film!“ „Jebe nan se, mi smo vidili svojin očima!’“

Sad, je li bilo baš tako kako je Smoje zapisao, ne zna se pouzdano, tek 22. prosinca 2005. u Službenom vjesniku Grada Solina objavljen je mrtav ozbiljan „Zaključak povodom namjere snimanja filma ‘Omen 666’ na predjelu Manastirine u Solinu“, u kojemu je obznanjeno kako se „Gradsko Poglavarstvo oštro protivi snimanju tog filma na svetom mjestu Dujmove grobnice i grobova salonitanskih mučenika“, te „zahtjeva od Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela i Arheološkog muzeja da odmah i bezuvjetno povuku sve eventualno izdate suglasnosti, te obustave sve aktivnosti na pripremi i snimanju ovog filma“.

„Pokušaj snimanja filma ovog sadržaja predstavlja najgrublje vrijeđanje osjećaja svih generacija koje su ljubomorno čuvale ovaj lokalitet, i svih onih koji na njemu nalaze korijene svog kršćanskog identiteta“, pisalo je u obrazloženju zaključka kojega je potpisao predsjednik Gradskog poglavarstva Solina Blaženko Boban.

Na koncu, užasnuti oskvrnućem samih „korijena svog kršćanskog identiteta“ – i nepovjerljivi prema onima što su podsjećali da je to samo film, i da je mali Damien samo glumac – pobožne žene i vrli katolički muževi zaista su poveli protusotonske i protuholivudske demonstracije, ovaj put stvarno demoliravši i zapalivši drvenu konstrukciju za filmski set postavljenu na „svetom mjestu“. A Ministarstvo kulture – šta će? – sutradan je povuklo odobrenje za snimanje đavoljeg filma na Manastirinama.

„Nepoznati počinitelji“ koji su spalili Foxov set u Solinu nisu, naravno, otkriveni ni tada niti ikad. Pola milijuna dolara otišlo je u dim, a američki su producenti zajedno s filmskom ekipom, još naravnije, bezglavo pobjegli iz Splita, na koncu bez ikakvih problema svoj „sotonistički film“ snimivši drugdje po bezbožnoj Europi, pa tako i u samom – Rimu. Dovoljno valjda daleko od „korijena kršćanskog identiteta“ splitskih i solinskih urođenika.

U divnom, eto, historijskom obratu – strogo tehnički zapravo punom saltu – Split je tako zatvorio stoljetni krug i našao se u 1908. godini: mala, bogobojazna i metiljava varoš bez željeznice, na samom rubu Austrougarske i samim počecima industrijalizacije, u tih je stotinu godina stigla i spojiti se željeznicom sa svijetom i narasti deset puta i izgraditi golemi industrijski kompleks i postati veliki moderni grad i potom uništiti cijelu industriju i ukinuti željeznicu i poništiti svaki svoj urbani smisao i opet postati mala, bogobojazna i metiljava varoš na samom rubu Austrougarske. U kojoj građani, novinari, svećenici, biskupi i političari 2005. godine najozbiljnije vilama i bakljama tjeraju strance što na grobu njihova mučenika Dujma žele nekakvim neobičnim spravama i sotonističkim ritualima oživjeti samoga Đavla.

Petnaestak godina nije dovoljno za historijsku distancu – malo je to da kakav antisemitski incident ili druga neka mračna epizoda postane šaljiva zgoda iz amarcorda mediteranskog gradića – ali je taman za nelagodu živih sudionika. Ili je barem tako ondje gdje vrijeme i život teku linearno, pa je sada 2021. godina. Ne, međutim, i u Hrvatskoj, gdje vrijeme ide mimo povijesti, ne u Splitu, gdje život teče unatrag i gdje je prije petnaestak godina bila 1908., pa se građani danas spremaju za povijesnu pobjedu narodnjaka na izborima 1882. i hvale kako su palili židovske dućane.

Tako je prije nekoliko dana, prilikom posjete ministrice turizma Nikoline Brnjac Solinu, splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban – da, isti onaj Blaženko Boban koji je onomad kao predsjednik solinskog Gradskog poglavarstva potpisao „zaključak povodom snimanja filma na svetom mjestu Dujmove grobnice“ – pred ministricom i novinarima ispričao tu šaljivu zgodu iz dalmatinskog amarcorda, pohvalivši se kako je osobno organizirao lomaču za američke sotoniste.

„Narod se diga na noge jer je vidija scenarij filma, a to je bija film Omen 666, Demien, sotona mala i tako dalje. Da najgore bude, treba je iz Dujmova groba onaj mali izać s crnon rukom, mali đava. I mi to čujemo, i ja govorin ministru Biškupiću, a on onakav je, je li, veli šta Bobane zafrkaješ, triba nan para! Oni su to plaćali u suvom zlatu, Amerikanci. I ja napravin drugi scenarij. Diga se u četri ure i otiša gori u Zagreb, i čekan ga u sedan ujutro ispred ureda. A ovde javljan ekipi da ću in poslati signal na mobitel kad san kod njega, i da me oni kao zovu i kažu da je zapaljena Salona. To san ja inscenira. I tako ja s Biškupićen pričam, nikako ga nagovorit, a onda zvoni telefon. Kažen ja: ‘Ministre zapalilo se izgleda sve.’ To sve ode bilo pod daskan. Kako bilo, Biškupić je da nalog i oni su se pokupili i ošli ća“, zadovoljno je pljesnuo rukom župan Boban, praćen krezavim smijehom suradnika i ministrice.

Tako smo nakon petnaest godina saznali tko je „nepoznati počinitelj“ koji je onomad zapalio set za američku filmsku produkciju. Nekadašnji predsjednik solinskog poglavarstva, danas sam dalmatinski župan, danas se pred kamerama razmetljivo hvali kako je osobno organizirao rulju s vilama i bakljama. I sva je sreća ispala da u Splitu više nema kina, jer bi bjelosvjetskim činematografskim anikristima još palo na pamet i na Uskrs prikazati „Muku i smrt gospodina našega Isusa Krista“ s Melom Gibsonom.

Ovaj put, kako vidite, nije Miljenko Smoje, nisu ni Ivko Kovačić ni Marko Uvodić, a nije ni Duje Balavac. U njihovim amarcordima, naime, tako su pričali neznani mali bogobojazni pučani – „Jo, da me udrit Morpurga dva puta šakon, voli bi vengo se najist pečenoga!“, kaže jedan od njih u izvještaju Duje Balavca o demonštracjunu u Karamanovu činematografu 1908. – a vlast je te 1908. ipak bio mudri gradonačelnik Vicko Mihaljević, legendarni dotur Vice iz Smojina „Velog mista“. Najzad, ako vam je ostala ikakva sumnja u fiziku splitskog kalendara, valja vam znati da se HDZ-ov kandidat za skore lokalne izbore Vice Mihanović reklamira upravo kao novi Vicko Mihaljević, mutirana inkarnacija dotura Vice iz 1908.

Tako je u našoj maloj, bogobojaznoj i metiljavoj varoši počeo uzbudljivi kraj devetnaestog stoljeća.

Sam Bog zna kako će započeti.

Komentari

Vaš komentar