O pravdi i istini

Podeli:
Izvor: N1

"Stvaranje, postojanje i napredak Republike Srpske je delo pravde, a za hrišćane je pravedno ono što je utemeljeno na istini."

Gornje riječi na svečanom je otvaranju tradicionalnih Dana Republike Srpske u beogradskom Narodnom pozorištu prije nekoliko dana izgovorio Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije. Zanimljiva patrijarhova teza o Republici Srpskoj kao “djelu pravde” sljedećih je dana naišla na burne reakcije u Bosni i Hercegovini, ali čak i više u Hrvatskoj, gdje je osvjedočeni prijatelj Zagreba i Hrvatske već mjesecima – sve otkako je u veljači preuzeo žezlo i panagiju – pod posebnom paskom mrke hrvatske desnice, ali i još posebnijom zaštitom takozvane hrvatske intelektualne ljevice.

U gluhoj buci i gromoglasnoj tišini koja je uslijedila, ni patrijarhovi tužitelji ni njegovi odvjetnici nisu se, međutim, zapitali zašto je patrijarhov blagoslov Republike Srpske kao „djela pravde utemeljenog na istini“ označen kao skandalozni Božji blagoslov vjerskog poglavara za jednu genocidnu paradržavnu tvorevinu, a gotovo potpuno isti takav “skandalozni Božji blagoslov vjerskog poglavara za jednu genocidnu paradržavnu tvorevinu” – samo malo raniji, iz travnja – prošao potpuno nezapaženo.

Poslušajte, uostalom, sami.

“Odazovite se spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja naše države. Mi vjerujemo i očekujemo da će naša Crkva u uskrsloj državi moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.”

Prvi put čujete? Naravno. O tome vam i govorim.

Kako je, eto, bilo moguće da Republika Srpska kao “djelo pravde” koje je “utemeljeno na istini” u rujnu izazove takav gnjev s jedne strane – i jasno, srazmjerno razumijevanje s druge – a “uskrsla država” naviještena još u travnju, na “neoborivim principima vječne Istine i Pravde”, prođe veličanstveno prešućena i ignorirana? Baš kao da je to mali debeli Jokić na Fejsu pozvao drugare iz ulice na basket, a ne da je sam vjerski poglavar pozvao na “napredak”, pardon “unapređenje” jedne genocidne paradržavne tvorevine. Kako su to “država”, “pravda” i “istina” u samo par mjeseci, od travnja do rujna, postale crvena krpa pred očima hrvatske desnice i crna krpa oko očiju hrvatske ljevice?

Istraživao sam malo tu neobičnu stvar, i mislim da sam otkrio razlog. “Uskrsla država” u kojoj će Crkva “naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde” jest iz travnja, ali onoga prije osamdeset godina: iz travnja, naime, 1941. godine. Iz vremena u kojemu genocidna paradržavna tvorevina još nije Republika Srpska, već Nezavisna Država Hrvatska.

Što znači, samo trenutak da izračunam, da nije Njegova svetost arhiepiskop pećki i patrijarh srpski Porfirije, nego Njegova uzoritost nadbiskup zagrebački – kardinal Alojzije Stepinac.

Da, Stepinac. “Mi vjerujemo i očekujemo da će naša Crkva u uskrsloj državi moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde”, potpisao je zagrebački nadbiskup u Okružnici časnome kleru nadbiskupije zagrebačke, objavljenoj u Katoličkom listu 29. travnja 1941.

Ispada, kako vidite, dosta nezgodno. Strogo teološki, istina, Božji blagoslov jednog vjerskog poglavara za jednu paradržavu, nastalu na koncentracijskim logorima za pripadnike drugog naroda, ne mora biti isto što i Božji blagoslov drugog vjerskog poglavara za neku paradržavu nastalu na koncentracijskim logorima za pripadnike onog prvog, samo kad ne bi bila riječ o formalno-pravno istom – Bogu. A isti je, provjerio sam devet puta. Hrišćanski, dakle kršćanski.

Stepinčeva Istina i Pravda “naviještene” u “uskrsloj” kršćanskoj NDH, ukratko, teološki su potpuno iste kao i istina i pravda na kojima je “utemeljena” i “odjelotvorena” hrišćanska Republika Srpska.

Štoviše, ako između te dvije istine i pravde ikakve razlike uopće i ima, ona ide u korist zagrebačkog nadbiskupa. Svoj poziv na “uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja naše države”, u kojoj će “Crkva moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde”, Stepinac je objavio samo dvadesetak dana nakon proglašenja NDH i jedva deset dana nakon donošenja Zakonske odredbe za obranu naroda i države, dakle na samu nultu godišnjicu ustaške države – točno dan prije odredbi o rasnoj pripadnosti i zaštiti arijske krvi i časti, a puna tri mjeseca prije svečanog otvaranja Jasenovca.

Patrijarh Porfirije pak svoj je dojmljiv govor o “stvaranju i postojanju Republike Srpske” kao “djelu pravde” – “utemeljenom na istini” – održao uoči tridesete godišnjice proglašenja Srpske, dakle gotovo trideset godina nakon “odredbi” o zaštiti srpske krvi i koncentracijskih logora za nesrpsko stanovništvo, punih dvadeset šest godina od genocida u Srebrenici. Četvrt stoljeća imao je, eto, Porfirije da kontemplira i razmisli o svemu što se dogodilo devedesetih, u vrijeme “stvaranja, postojanje i napretka Republike Srpske”, i što je zaključio? Da je to “djelo pravde”!

Za slučaj pak da popuštate sumnji u puni patrijarhov uvid u “stvaranje Republike Srpske”, podsjećam kako za njega nikakvih sumnji nema: “pravedno je ono što je utemeljeno na istini”. Najzad, ista je to Istina i ista Pravda čije je “neoborive principe” pedeset godina prije Srpske jednako lišen subverzivnih sumnji “naviještao” i Alojzije Stepinac.

Što bi dakle bilo isto – još jedan trenutak da izračunam i to – kao kad bi Njegova uzoritost nadbiskup Stepinac, da je poživio do slavne 1971., nakon trideset godina poručio kako je “stvaranje, postojanje i napredak NDH djelo pravde”, štoviše “utemeljeno na istini”. Ili da je o nekakvim Danima NDH – dakle godinama nakon rasnih zakona, koncentracijskih logora, Jasenovca i genocida – poručio kako, štajaznam, “Hrvatski narod, hrvatska država i Katolička crkva na veliki i slavni dan 10. travnja 1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu” i kako je “u NDH prostrujio sveobći narodni preporod u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti”.

Mislite li pak da ponovo podmuklo podmećem pa kardinalu Stepincu u usta stavljam nekakve svečarske Porfirijeve riječi i obrnuto, odmah da vam kažem: tezu o “čvrstoj međusobnoj vezi naroda, države i crkve” i “sveobćem narodnom preporodu u politici i gospodarstvu, književnosti i umjetnosti”, zaista je objavio Stepinčev Katolički list, i to godinama već dobro upoznat s rasnim zakonima, Jasenovcem i genocidom, 12. travnja 1945., o četvrtoj godišnjici ustaške države, jedva koji tjedan prije njenog veličanstvenog raspada i “sveobćeg narodnog” Križnog puta.

Patrijarh srpski na Danima Srpske u Beogradu istu je stvar, uostalom, formulirao potpuno drugačije: u svojoj besjedi u beogradskom Narodnom pozorištu “čvrstu međusobnu vezu Crkve, naroda i države” Porfirije je ocrtao kroz “vrijednosti i osobine zajedničke i identične kod svih Srba ma gdje da živjeli, i koje se nazivaju jednim imenom: svetosavlje”, a onaj “sveobći narodni preporod u politici i gospodarstvu, književnosti i umjetnosti” on u Republici Srpskoj vidi kao “unapređenje prosvjete, kulture, ekonomske saradnje i onih jedinstvenih darova i osobenosti koji čine identitet srpskog naroda”.

Nije nerazumljivo što su kršćanski laici zbunjeni: oni siromasi misle da pravoslavna istina i pravda koje proganjaju katolike izravno isključuju katoličku Istinu i Pravdu koje proganjaju pravoslavce. Takvima ostaje samo laičko potpitanje: jesu li zločinačke paradržave iste zato što su jednake kršćanske istine i pravde na kojima su utemeljene, ili su kršćanske istine i pravde iste zato što su im države jednako zločinačke?

Svaki je nesporazum, međutim, blagovremeno isključen: da bi se u državi utemeljenoj i odjelotvorenoj u zločinu mogli “u punoj slobodi naviještati neoborivi principi vječne Istine i Pravde”, ta država mora biti samo “djelo pravde”, a “pravda”, jasno, “utemeljena na istini”. U takvoj jednadžbi – opet nam valja računati, samo trenutak – izvršena “pravda” je zločin, “istina” princip na kojemu je “utemeljen”, a “naviještanje” tih “principa” tek teorijska platforma za praktični rad na terenu. Ne morate provjeravati, i to sam devet puta računao. Princip je, kako bi rekla Njegova uzoritost, “neoboriv”, a rezultat svaki put isti – “čvrsta i srdačna međusobna veza naroda, države i crkve”.

Nacionalnost ili vjera Drugoga, shvatili ste, posve je nevažna: važan je samo princip, koji je isti taman onoliko koliko je isti Bog. A ako su Bog i principi isti, onda je dijalog Prvih i Drugih moguć i usprkos razlikama u vjeri ili kalendaru. To izgleda otprilike ovako.

“Odazovite se spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja naše države. Mi vjerujemo i očekujemo da će naša Crkva u uskrsloj državi moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde”, kaže jedan, recimo u nekakvoj Okružnici časnome kleru, a časni se kler onda “odazove spremno ovome pozivu” i stane “naviještati neoborive principe Istine i Pravde”, radosno stupajući “na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja naše države”, jer je njeno “stvaranje, postojanje i napredak”, naravno, “djelo pravde”, a “za hrišćane pravedno ono što je utemeljeno na istini.”

Ukratko – kako bi rekao narodni pjesnik – Istina i Pravda su voda duboka, a po njoj je dato hodati samo Onome kojega naviještaju nadbiskup i patrijarh. One pak koje sumnjaju voda duboka izbaci na pješčani sprud koji kilometar niže.

Komentari

Vaš komentar