Mitovi i agende o Andreju Plenkoviću

Boris Dežulović 28. jan. 202109:264 komentara
Podeli:
N1

Izgledalo je da se tip konačno zainteresirao. Skinuo je naočale, odložio notes i nagnuo se prema kauču.

– Antene?! – ponovio je, nesiguran u ono što je čuo.

– Da, antene. Kao one automobilske, znate one što se izvuku, ovako – odgovorio je muškarac ispružen na kauču, pokazujući rukama oko sljepoočnica. – Evo tu, samo se izvuku, fijuuu, kao ticala, i onda preko radara i filtera u glavi za tri sekunde znam tko ima kakvu agendu.

– Fascinantno – vratio je doktor naočale na nos i spustio se nazad u naslonjač. – Samo tako, fiju, i vi odmah znate agendu?

– Svaki put – potvrdio je muškarac na kauču. – Imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt.

– Zanimljivo. Gospodine Plenkoviću – uzdahnuo je onda doktor – kad ste posljednji put otkrili tu, kako ste rekli…?

– Agendu.

– E, to.

– Evo nekidan, baš poslije onog potresa, kad su razvijali tezu da država, vojska i policija ne rade svoj posao. Pa onda ona hajka oko župana Žinića, ista kao histerija oko potresa. Molim vas, tko je taj tko će reći iz komfora svog naslonjača da nešto nije dobro, temeljem čega, kojih, čijih podataka? Pokušaj nepovjerenja u državu, doslovno demontiranja države, neka čitaju zakon, vide načelo postupnosti…! To je jedna histerija koju generiraju novinari! I oporbeni zastupnici, što svoje trivijalne pitalice pabirče po medijima! To je…

– Smirite se, gospodine premijeru, sve će biti u redu. Recite, možete li se sjetiti kad ste prvi put u radarima i filterima u glavi osjetili tu… no?

– Agendu?

– Da.

Eh, prvi put. Kako se ne bi sjećao?

U ljeto 2016., nakon izvanrednih izbora sastavio je vladu, i prvu večer, točno se sjeća, sjedio je sa suprugom i gledao na televiziji Supertalent, kad odjednom, ovako, fiju!, iskočile mu iz sljepoočnica antene, upalili se filteri u glavi i radar uhvatio signal medijskog spina – sad ste se i vi sjetili – o takozvanoj „velikoj koaliciji“ HDZ-a i SDP-a. Točno tri sekunde kasnije shvatio je da se radi o agendi kojom mu mediji rade o glavi.

Sve otada, nije prošlo mjesec-dva da mu antena ne bi dojavila novinarsku hajku i medijsku histeriju, a filteri i radar u glavi prepoznali agendu. Već par mjeseci kasnije, recimo, krenula je medijska histerija oko ministra obrane Damira Krstićevića i nekog ratnog zločina kraj Jajca. „Ovo je jedna od informacija u medijskom prostoru koja za cilj ima njegovo političko diskreditiranje“, izjavio je Plenković, ali mu, naravno, nitko nije vjerovao.

Slijedio je spin s proračunom za 2017. godinu. „Nemojte raditi medijski spin da je deficit veći nego što je bio ove godine, deficit je manji. Odite vi na izbore i pobijedite, pa onda planirajte proračun!“, vikao je na okupljene novinare. Kad je ono i aferu Agrokor i kaos u državi procijenio „medijskim prepucavanjem“, mjesec dana zajebavala ga cijela država. Smijali su se i kad je ono zbog haške osuđujuće presude šestorici čelnika Herceg-Bosne napao medije da „izvrću teze“. „Takav medijski spin nije primjeren“, urlao je na novinare, „zapitajte sami sebe kakva je vrsta djelovanja to vaše pitanje!“ Smijali su mu se i kad je vijesti o masovnom zapošljavanju u Državnom inspektoratu nazvao „namjernim, tendencioznim i orkestriranim medijskim spinom“.

Kad je, međutim, u Bruxellesu dao onu slavnu izjavu kako „samo naivni mogu misliti da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom ratu“, odjednom su kojekakve međunarodne organizacije u svojim analizama počele spominjati pritiske na hrvatske medije. Međunarodne analize?! Što će njemu međunarodne analize kad ima istančani radar i filtere u glavi?

„Ajmo stvari malo primiriti“, rekao je tada. „Ne vidim baš, kao dosta informiran i po dužnosti i privatno, da kod nas netko radi pritisak na novinare. Ne znam tko daje te informacije. Ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj.“

A to je bio tek početak.

„Hibridni medijski rat“ uskoro je udario direktno na njegovu vladu. Prva žrtva hajke bio je ministar znanosti Pavo Barišić, a onda je krenula i hajka s ministricom gospodarstva Martinom Dalić. Onu s ministrom graditeljstva Lovrom Kuščevićem Plenković još uvijek je smatrao „pukim medijskim prepucavanjem“, ali kad su novinari počeli otkrivati afere ministra državne imovine Gorana Marića, ministrice demografije Nade Murganić, ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, ministrice regionalnog razvoja Gabrijele Žalac i ministra zdravstva Milana Kujundžića, to je već bila medijska histerija. Svi su na koncu morali biti smijenjeni, a zbog čega? „Zbog „opterećujuće slike u medijskom prostoru“, rekao je tada Plenković, „kako bi u fokus medija došla pozitivna postignuća.“

Vrag su, kao vidite, fokus medija i medijski prostor. I aluzije. Aluzije su najgore. „Neke situacije, a tu govorim o snažnom medijskom i percepcijskom dojmu da postoje aluzije na neke nepravilnosti, pa čak i aluzije na korupciju, u proteklih su nekoliko mjeseci nanijele političku štetu radu Vlade i HDZ-a”, požalio se tada Andrej Plenković. Kad su na koncu počele i aluzije na ministra obrane Damira Krstičevića, premijer je povukao crtu. „Imate ljude koji imaju puno vremena. Ne rade ništa, nego gledaju kako podmetati drugome i prenositi trivije, a ne baviti se bitnim. Da se više prenosi ono što mi radimo, ne bi bilo nebitnih tema“, napao je novinare. „Vaš posao je da prenosite ono što je relevantno za građane. Imovinske kartice su passé.“

U međuvremenu, u hibridnom medijskom ratu otvoren je novi front: predsjednički izbori. „To su laži koje zagađuju medijski, internetski i komunikacijski prostor!“, reagirao je premijer na kampanju Zorana Milanovića. „Recimo, ova zadnja njegova izjava da imam loše mišljenje o predsjedniku Tuđmanu. To je ta vrsta laži i manipulacije koju on plasira kroz svoje ljude u medijima!“ Kad je HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović naposljetku izgubila drugi mandat, krivi su, jasno, bili mediji. „Mi smo kao vlada, pa i ja osobno, stalno, od nultog trenutka, od 2016. pod udarom laži, difamacija i etiketa koje su bačene u eter, kroz medijske izvore i društvene mreže, eksploatirane do mjere koja sedimentira milijardu puta izrečenu laž!“, urlao je premijer Plenković.

Onaj Hrvoje Krešić sa N1 televizije, recimo, napao je ministra zaštite okoliša Tomislava Ćorića da ga špijunira po zatvorenim novinarskim grupama. „Nikakav uvid u novinarsku korespondenciju nitko u Vladi ne može imati i nema!“ izjavio je Plenković, nazvavši cijelu stvar „lažnom hajkom“. „Nikakvog slušanja nije bilo, da odmah to sasiječemo u korijenu. Odmah!”

Sva sreća ispala da nitko nije primijetio njegove antene i radare.

A onda je počela medijska histerija s koronavirusom. „Skandal oko Adria Toura u Zadru naštetit će hrvatskom turizmu toliko koliko ga sami budemo medijski spinali, pa budite malo oko toga i razumni“, upozorio je Plenković novinare, ponovo napavši Hrvoja Krešića nakon što ga je zbog kontakta s Novakom Đokovićem pitao hoće li otići u samoizolaciju. „Bilo bi dobro da vi kao medij koji ima neki regionalni eho kažete vašim kolegama ne prepisuju navode oporbenih političara kojima je interes da to bude tema!“

Pardon, agenda.

„Ono što ja očekujem najotvorenije, očekujem od svih medijskih kuća da se uključe u ovo. I to čvrsto. To podcrtavam još jednom, odgovornost medija i internetskog prostora, da otklanjamo te nebuloze koje postoje u eteru i da vaša uređivačka politika odigra tu ulogu. Tu nema dileme. Dakle što više u eteru suvislih ljudi koji govore ono što je istina, a ne onih koji govore što nije istina. Dakle, stvar je tu jasna kao dan“, sam se i goloruk podignutim kažiprstom na konferenciji za novinare suprotstavio hibridnom medijskom ratu.

Nije ni završio, a već je bio i onaj teroristički napad na Markovom trgu. „Postoji odgovornost medija koji potiču nesnošljivost i mržnju“, vikao je Plenković, „vjerojatno ima onih kojima se ne sviđa politika koju vodimo!“

A onda, kao da sve zajedno nije dosta, došao je potres na Baniji i medijska histerija oko spore reakcije Vlade.

„To je doslovno pokušaj demontiranja države!“, galamio je Plenković na medije. „Imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam, za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu“, odao je konačno, nazvavši sve „histerijom koju generiraju novinari i oporbeni zastupnici“ što „svoje trivijalne pitalice pabirče po medijima“. „To je ta neka teza koja bi morala glasiti: demontirajmo povjerenje u institucije i državu. Pa onda ona hajka oko župana Žinića, ista kao histerija oko potresa!“

Da, zaboravio sam i hajku na sisačko-moslavačkog župana Ivu Žinića.

Sve u svemu, pet godina hajki, spinova i medijske histerije. „Molim vas“, podviknuo je najzad Plenković pred kamerama Hrvatske televizije, „tko je taj tko će reći iz komfora svog naslonjača da nešto nije dobro, temeljem čega, kojih, čijih podataka?!“

– Vrlo dobro. Recite – rekao je na kraju doktor zavaljen u svom naslonjaču – na koga točno mislite kad spominjete ljude koji „iz komfora svog naslonjača govore da nešto nije dobro“?

– Kako na koga? – pogledao ga je premijer. – Ah, sad shvaćam, ne, ne, nisam mislio na vas, doktore.

– U redu, u redu, shvatio sam – blago se nasmiješio ovaj, pa duboko uzdahnuo. – Gospodine Plenkoviću, hajdemo malo pričati o ocu.

– Ocu Domovine? Rekao sam vam, to da imam loše mišljenje o predsjedniku Tuđmanu, to laž koju Milanović plasira kroz svoje ljude u medijima, to je manip…

– Ne, ne, mislio sam na vašeg oca.

– Ha, znači tako – nasmijao se premijer. – Freudova škola, ha, odnos s ocem, ubojstvo Mojsija? Pazite, znam sve o tome.

– Molim vas – prekinuo ga je doktor. – Pričajte mi o vašem ocu. Što vam je otac bio po profesiji?

– Moj otac? – zabacio je glavu Plenković. – Ne znam zašto vam je on važan, on je profesor komunikologije, jedan od osnivača studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, glavni urednik časopisa „Mediji, kultura i odnosi s javnošću“, autor knjiga „Komunikologija masovnih medija“, „Medijske komunikacije“, „Moć odnosa s javnošću“, i tako. Treba li vam još što?

– Ne, to će biti sasvim dovoljno – zatvorio je doktor notes i skinuo naočale, pa ustao iz naslonjača. – Sutra u isto vrijeme?

Komentari

Vaš komentar