Kako je govorio drug Andrej Plenković Svileni

Boris Dežulović 12. maj. 202107:078 komentara
Podeli:
Izvor: N1

„Dan Europe i ove je godine prigoda da se prisjetimo da se iz zgarišta poratne Europe nakon pobjede nad fašizmom i nacizmom, ali i nasuprot prijetnje komunističkog totalitarizma, rodila ideja ujedinjene i demokratske Europe“, rekao je premijer Andrej Plenković na svečanoj sjednici Vlade povodom Dana pobjede nad fašizmom, prije godinu dana ili nekidan, pred lokalne izbore, svejedno.

“Prijetnja komunističkog totalitarizma”, uostalom, Hrvatima nije nestala veličanstvenom pobjedom u Domovinskom ratu. Pače. Kako je to rekao jedan viđeniji hrvatski političar, intimus Franje Tuđmana, “i sada pred ove izbore, kao i pred prošle, javili su se glasovi nekih ostataka onog starog sistema, koji još negdje životare”. Srećom, Hrvati imaju HDZ kao čvrstu branu toj, kako se zove, “prijetnji komunističkog totalitarizma”.

„HDZ je u ovom trenutku već pobijedio u četrdeset osam jedinica lokalne samouprave, što dovoljno govori o snazi HDZ-ovih kandidata i snazi stranke“, vidno zadovoljan prokomentirao je tako Andrej Plenković prve preliminarne rezultate lokalnih izbora, što će se održati ove nedjelje. Prema službenim podacima Državnog izbornog povjerenstva, naime, u čak četrdeset četiri općine i još četiri grada kandidati HDZ-a uopće nemaju protukandidate, dakle jedini su izbor tamošnjih glasača: četrdeset osam od ukupno pet stotina pedeset pet jedinica lokalne samouprave – gotovo desetina Hrvatske! – na svom će glasačkom listiću imati upravo Sofijin izbor: 1. HDZ.

Zainteresiranog promatrača, ako takvih još uopće ima, premijerovo neskriveno zadovoljstvo provocira na nekoliko zanimljivih potpitanja. Recimo: ako je Plenković tako zadovoljan činjenicom da u četrdeset osam općina i gradova glasači neće imati izbora osim glasati za HDZ, znači li to da bi bio još zadovoljniji ako bi HDZ-ov kandidat jedini na glasačkom listiću bio u, štajaznam, sedamdeset dvije općine? Ili okruglih tri stotine općina i gradova?

Potpitanje je, jasno, retoričko: ako je zadovoljan s četrdeset osam sigurnih HDZ-ovih jedinica, naravno da bi bio još zadovoljniji s tristo. A najzadovoljniji, čisto matematički, bio bi sa svih pet stotina pedeset pet. Vlažni je to erotski san europejskog demokrate Andreja Plenkovića. „To dovoljno govori o snazi HDZ-ovih kandidata i snazi stranke“, cvrkutao bi premijer komentirajući izvještaj Državnog izbornog povjerenstva, po kojemu je – nakon zagonetnog samoubojstva nositelja nezavisne liste u Otočcu – i službeno u svih pet stotina pedeset pet jedinica lokalne samouprave kandidat HDZ-a jedini na glasačkom listiću.

Ako je pak tako – a pak je tako – Andreja Plenkovića valja podsjetiti kako smo u Hrvatskoj već imali izbora koji su tako rječito govorili o snazi vodeće stranke i njenih kandidata. Štoviše, Plenkovićev je moćni HDZ za te pobjednike bio, kako bi se to reklo europskim demokratskim rječnikom, pičkim dim.

„Narodni front je u ovom trenutku već pobijedio u svih sedamnaest izbornih kotara, što dovoljno govori o snazi naših kandidata i snazi Komunističke partije!“ Tako je, recimo, studenoga 1946. godine mogao konstatirati predsjednik hrvatske Vlade Vladimir Bakarić, najavljujući prve poslijeratne izbore za hrvatski Ustavotvorni Sabor, na kojima su članovi Narodnog fronta bili jedini kandidati u svih sedamnaest izbornih kotara i svim izbornim jedinicama, pa su od stotinu sedamdeset tri izabrana zastupnika novog Sabora svih stotinu sedamdeset i tri – čast i slava demokraciji i tko ju je izmislio – ispali kandidati Narodnog fronta.

Ima li razlike? Naravno da ima. Izbori 1946. bili su pošteniji: ne samo da su glasači barem mogli birati ubaciti svoje gumene kuglice u dvije kutije – kutiju s listom Narodnog fronta ili kutiju bez liste, za one koje danas zovemo „neopredijeljenima“ – već su na listi Narodnog fronta pod blagoslovom Komunističke partije i Ozne bili zastupljeni i drugovi iz Saveza lovačkih društava, Tehničke omladine, Kulturnog društva Seljačka sloga ili Saveza hokeja na ledu, ali bogami i Hrvatske republikanske seljačke stranke. Za razliku od drugova iz HDZ-a, drugovi komunisti bili su, naime, dovoljno pošteni da retorički ne precjenjuju značaj takvih izbora i ne govore o „festivalu demokracije“.

Hoćete li, uostalom, jedan fantastičan podatak? U prvoj Vladi Narodne Republike Hrvatske, onoj premijera Vladimira Bakarića, bilo je osam članova KPJ i pet članova HRSS-a. U odnosu na Plenkovićevu, u kojoj je od šesnaest ministara petnaest HDZ-ovaca, prva komunistička vlada – ona dakle iz vremena najgore poslijeratne komunističke osvete i strahovlade – bila je upravo uzorni kabinet skandinavskog tipa. „Nisu važna imena tih kandidata, kao ni to jesu li oni HRSS-ovci ili Partijci, nego je važno da narod u stopostotku izađe na izbore i manifestira ,svoju odanost našem političkom i državnom rukovodstvu na čelu s maršalom Titom”, objasnio je kasnije Bakarićev potpredsjednik Vlade Franjo Gaži, inače predsjednik Izvršnog odbora HRSS-a.

„Naša politika je jasna i ne rukovodi se izborima ili neizborima, nego su izbori samo način da je odobrite. Ona ide jednom određenom linijom, linijom koju ne regulira slučajnost, nego potreba naroda.“ Tako je pak važnost izbora iskreno rastumačio i sam drug Bakarić. „Naša politika“, ponovimo, „ne rukovodi se izborima ili neizborima“. Iako su ga zbog slabog zdravlja drugovi zvali Svileni, ničega svilenog nije bilo u jeziku druga Bakarića. Umjesto da tako besramno zajebava narod i kaže kako je, recimo, činjenica da ljudi nemaju izbora dokaz snage Komunističke partije, drug Bakarić pošteno je takve izbore u Saboru najavio još par mjeseci ranije: „Mi smo, drugovi, u našem političkom radu naišli na punu podršku našeg naroda, i nema nijedne ozbiljnije političke grupe koja bi nam se usudila suprotstaviti.“

Trideset godina, eto, upinju se u HDZ-u uvjeriti nas kako jugoslavenski zombiji rade na restauraciji komunizma, a na kraju ispalo da totalitarni jugoslavenski jednopartijski sistem obnavljaju upravo europejski demokrati iz HDZ-a. Što bi rekao onaj Tuđmanov intimus s početka teksta, „i sada pred ove izbore, kao i pred prošle, javili su se glasovi nekih ostataka onog starog sistema, koji još negdje životare”.

Prepustimo, uostalom, njemu riječ.

“Drugovi i drugarice, i sada pred ove izbore, kao i pred prošle, javili su se glasovi nekih ostataka onog starog sistema, koji još negdje životare”, na jednom predizbornom skupu pred druge savezne izbore 1950. godine upozorio je stanoviti Josip Broz zvani Tito. „Oni su pitali: da li će možda biti na izborima zastupljeni i neki drugi? Koji drugi? Ko danas treba da učestvuje u ovim izborima? Mogu li u ovim izborima da učestvuju neke partije van Narodnog fronta?”, nastavio je drug Broz. ”Ako neko hoće da ostvari drugi program, van Narodnog fronta, onda to nije socijalistički program, već program neprijateljski socijalizmu, i mi takvog, razumije se, nećemo pustiti na izbore. Ne mogu u našoj zemlji postojati dva programa, već samo jedan.”

Je li se onda sedamdeset godina kasnije isto mogao upitati i drug Plenković – „Koji drugi? Tko danas treba da sudjeluje u ovim izborima?” – pa reći kako “u našoj zemlji ne mogu postojati dva programa, već samo jedan”? Mogao je, naravno, ali nije, jer drug Plenković je europejski demokrat, njemu su izbori festival zapadne demokracije, a Broz i Bakarić komunistički totalitarni vukodlaci za plašenje malih Hrvata. Poput, recimo, Milovana Đilasa, stariji će se sjetiti druga Đide, koji je najavljujući republičke izbore 1950. u Borbi lijepo objasnio njihov sporedni karakter, rekavši ono što je drug Plenković zapravo reći htio, ali nije smio: “Očevidno, sporedno je pitanje da li će kandidati biti izabrani, pošto će u takvim uslovima i takvom sistemu oni to u svakom slučaju biti.”

Tako se to, drugovi, radi. Nikad od Andreja Plenkovića pravi i pošteni komunist.

Te 1950. stvar je izvedena do kraja: za razliku od prvih izbora za Sabor, Narodni front je na ovima – na kojima će na kraju osvojiti zadovoljavajućih devedeset dva posto glasova – samo u jednoj jedinoj jedinici, Đakovo II, istakao dva kandidata. „Narodni front je u ovom trenutku već pobijedio u svih dvjesto pedeset jedinica lokalne samouprave, što dovoljno govori o snazi Narodnog fronta i snazi naše Partije“, rekao bi pred izbore drug Andrej Plenković Svileni, mladi i ambiciozni niži referent iz sekretarijata vanjskih poslova, na što bi mu drug Bakarić oštro odgovorio kako to što je svilenoga zdravlja završio fakultet i nosi reakcionarne kravate ne znači da može otvoreno zajebavati radne ljude i građane.

Sva je historijska sreća ispala da Hrvatska sedamdeset godina kasnije ima čvrstu branu od „prijetnje komunističkog totalitarizma“. Jednog dana, kad HDZ na izborima više ne bude imao nijednog jedinog protukandidata, i kad osvoji svih pet stotina pedeset pet općina i gradova, moći ćemo konačno zauvijek zakopati komunistički totalitarizam i one “ostatke starog sistema koji još negdje životare”.

Komentari

Vaš komentar