Hrvatski Jovan Palah

Boris Dežulović 14. okt. 202016:36 > 16:41
Podeli:
Izvor: N1

Zamislio sam zapravo malo duži uvod s pojašnjavanjem konteksta, ali nema zapravo nikakve potrebe za okolišanje: je li rastrojeni mladić iz Kutine hrvatski heroj zbog toga što je osobno ubio čovjeka koji je pucao na hrvatskog policajca, ili zbog toga što je na koncu stradao od ruke koja je pucala na hrvatskog policajca? Ili ipak samo zato što je ubio hrvatskog policajca?

Idemo sad na onaj, kako se zove, kontekst. Po čemu je, naime, pokušaj ubojstva hrvatskog policajca na zagrebačkom Trgu svetog Marka ovog ponedjeljka drugačiji od onog pokušaja ubojstva hrvatskog policajca na Plitvičkim jezerima na Uskrs prije gotovo trideset godina?

Osim, jasno, što policajac Josip Jović nije preživio, upisavši se kao službeno prvi poginuli branitelj Domovinskog rata, dok mu je mlađi kolega iz Zagreba, koji se taman negdje tih godina i rodio, srećom izbjegao postati posljednjim.

Iz drugog kuta pogled na cijelu stvar još je čišći i bolji: po čemu je nepoznati počinitelj, koji je tog davnog Uskrsa iz poštanskog ureda u kompleksu plitvičkog hotela iz kalašnjikova pucao na policajca Josipa Jovića, drugačiji od poznatog počinitelja Danijela Bezuka, koji je usred Zagreba iz kalašnjikova pucao na policajca pred vratima zgrade Vlade?

Osim, jasno, što je nepoznati počinitelj iz Plitvica pobjegao ruci pravde i sada negdje u neboderu na beogradskom Konjarniku krati penzionerske dane ispunjavajući kladioničarske tikete i gledajući Farmu na Pinku, dok je poznati počinitelj s Trga svetog Marka, pobjegavši ruci pravde, nekoliko kvartova dalje istim kalašnjikovom skratio svoj ionako kratki i besmisleni život.

Motiv dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Kutine, koji je u Zagreb doputovao s kalašnjikovom u torbi i demonima u glavi, važan je za policijsku istragu, ali ne i za potrebe ovog ogleda.

Ovo, naime, nije tekst o Danijelu Bezuku, nego o hrvatskoj javnosti, čiji je dobar jedan dio ovih dana trenutačno podijeljen na one koji misle kako je riječ o zavjeri i kako je cijela stvar namještena, odnosno konstruirana – gdje su svjedoci, gdje je krv na Trgu? – i one koji su svoju istragu završili pretresom Bezukova Facebook profila, na kojemu je svega nekoliko minuta poslije napada na zgradu Vlade ostavio poruku kako je „dosta bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti“.

Svakako, uz Bezukove prijašnje nedvojbeno šovinističke statuse, prilično snažna indicija: možda nedovoljna za državno odvjetništvo, ali sasvim dovoljna za hrvatsku virtualnu javnost, a onda i za nas.

Evo stoga pitanja za one prve: ako je sve zavjera, jesu li se spremni zakleti da zavjera nije bila i povijesna akcija na Plitvičkim jezerima, i ako nisu, zašto točno nisu? Za one druge, ponavljam još jednom: ukoliko je zaista pukao iznutra, nezadovoljan hrvatskom državom – uzgred, do prilično doslovne točke pucanja – po čemu je poznati počinitelj Danijel Bezuk, koji je frustriran i bijesan hrvatskom državom iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom Vlade, drugačiji od nepoznatog počinitelja koji je – jednako bogami do točke pucanja frustriran i bijesan hrvatskom državom – iz kalašnjikova pucao na hrvatskog policajca pred zgradom hotela na Plitvicama?

Osim, jasno, što je plitvički ubojica iz SAO Krajine krvožedni četnički koljač, a zagrebački samoubojica iz Kutine u izvanrednom historijskom obratu na društvenim mrežama beatificiran brže nego papa Ivan Pavao, kao autentični urbani heroj, Filip Zavadlav 2.0, odnosno „hrvatski Jan Palach“, mladi domoljub koji je, eto, „izgubio živce“ i „pukao“ zbog „idiotskog vođenja države briselskog slugana i zakletog antihrvata Andreja Plenkovića“, te „učinio najviše za Hrvatsku“.

Glasnogovornik virtualne javnosti, kojega sam izvolio citirati, nije pri tom neki anonimni sitni šupak s Fejsa, nego Zvonimir Trusić, Merčepov prvoborac iz Pakračke Poljane, i sam tada pričuvni policajac i utemeljitelj slavne Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. „Ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati. To je trebao biti netko od nas, koji smo već potrošeni. Dragi Danijele, tvoja žrtva je prva, ali ne i posljednja u ponovnoj borbi za Hrvatsku. Mi ili oni, nema više povratka. Oni, koji nikada neće prihvatiti Hrvatsku, ili mi, koji je se nikada nećemo odreći. Neka ti je laka hrvatska gruda, tvoja žrtva nije uzaludna“, napisao je dalje, opraštajući se od „hrvatskog Jana Palacha“, hrvatski vitez Zvonimir Trusić.

Možemo li onda zamisliti viteza Trusića na Uskrs 1992., ako već ne u pošti plitvičkog hotela kao „jednog od njih“, barem kako piše o srpskom ubojici kao „hrvatskom Janu Palachu“? Dobro, više „Jovanu Palahu“? Koji je, eto, „izgubio živce“ i „pukao“ zbog „idiotskog vođenja države nemačkog slugana Franje Tuđmana“, pa pucajući u Josipa Jovića „učinio najviše za Hrvatsku“? Kako ono, „ovo se jednostavno moralo dogoditi i neće stati; mi ili oni, nema više povratka“?

Zamisliti, naravno, možemo. Najzad, upravo tridesetogodišnjim „idiotskim vođenjem države“ HDZ-ove hunte i došli smo od Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića, od Plitvica do Trga Svetog Marka, od rafala u Josipa Jovića do rafala u zagrebačkog policajca. U stvarnosti, naime, upravo onaj rafal na Plitvicama bio je okidač da isti hrvatski dragovoljci koji danas oplakuju heroja s Markovog trga i sami uzmu kalašnjikove: Trusić je, recimo, u sastavu pričuvnog sastava policije zajedno s vitezom Tomislavom Merčepom otišao „činiti najviše za Hrvatsku“ u Pakračku Poljanu.

Sve dalje, od Plitvica preko Pakračke Poljane, savršeno je i bez greške vodilo na Trg svetog Marka. Taj su put u međuvremenu – sad ovako napamet, iz glave – markirala barem još dvojica neupitnih hrvatskih heroja, ubijajući policajce i razočarani hrvatskom državom počinivši samoubojstvo.

Jedan je hrvatski vitez Zvonko Bušić, otmičar aviona koji je u svojoj borbi za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku davne 1976. godine eksplozivnom napravom ubio njujorškog policajca Briana J. Murraya. Bušić se, doduše, iz pištolja ubio nešto kasnije, zapravo mnogo kasnije – punih pet godina nakon što se, odsluživši trideset dvije godine zatvora, 2008. vratio u domovinu kao narodni heroj.

Njegovo mučeništvo i žrtva, što bi se reklo, nisu bili uzaludni: nije se on, jebiga, ubio predugo noseći na savjesti posve nevinog čovjeka, oca dvoje male djece, već zato što Hrvatska nije ispala kakvu je zamišljao onomad, sastavljajući eksplozivnu napravu od pretis lonca, gelignita i devetovoltne baterije.

Taman, uostalom, onih dana kad se Bušić vraćao u Hrvatsku, drugi je jedan hrvatski vitez, general Ivan Korade, rastrojen do iste one točke pucanja ubio četvero civila i jednog hrvatskog policajca, pa na koncu sebe. Za zemlju kojoj su heroji Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, i koja je u tom trenutku s cvijećem na aerodromu čekala ubojicu policajca koji nikakve veze s Hrvatskom imao nije, domovina se bogami doimala malo previše zbunjenom kad joj je drugi jedan heroj ubio čovjeka koji ne samo da nije bio američki policajac, nego je bio hrvatski.

Sve od tada bilo je zapravo pitanje trenutka kad će sljedeći razočarani hrvatski vitez pucati na hrvatskog policajca, a da mu hrvatska javnost – vrlo nezbunjena i konačno slobodna od svih inhibicija – oduševljeno zaplješće kao „hrvatskom Janu Palachu“.

„Idiotski vođena država“ u onom je izvanrednom historijskom obratu odgojila i naoružala hrvatske vitezove koji će na kraju ubijati hrvatske policajce razočarani „idiotski vođenom državom“. Tridesetak godina nakon što je Josip Jović pao kao službeno prva, nažalost ne i posljednja žrtva Domovinskog rata, Danijel Bezuk pao je – kako ono reče vitez Trusić – kao „prva, ali ne i posljednja žrtva u borbi za Hrvatsku“.

Sve nakon Plitvica, kako vidite, bio je čisti povijesni višak.