Nije svaki „ofšor“ isti: Kad su investitori bliski SNS-u onda – ništa sporno

Ekonomija 06. apr 202119:40 > 19:51 6 komentara

„Offshore“ (ofšor) poslovanje, ofšor kompanije, na rđavom su glasu u izjavama najviših zvaničnika Srbije i provladinih medija. To, međutim, važi samo u slučaju kada su vlasnici ofšor firmi i računa navodno opozicioni lideri ili kompanije čije poslovanje nije po volji vlasti. A ukoliko je reč o ofšor investitorima bliskim vladajućem SNS-u, onda tu nema ničeg spornog i sve je po zakonu – bez obzira što mnogi milionski poslovi ljudi povezanih sa vlašću idu preko ofšor zona i izbegava se plaćanje poreza u Srbiji.

Najviši zvaničnici Vlade nisu oklevali da optuže i presude Draganu Đilasu zbog navodnog poslovanja iz ofšor zona.

„Egzotična ostrva, više banaka, više računa, više miliona, više valuta – normalan čovek to ne može ni da pohvata“, kaže ministar finansija Siniša Mali.

Ako pod normalnim čovekom podrazumevamo većinu građana Srbije, ministar Mali je u pravu, međutim sam ministar finansija nije običan građanin već jedan od najvećih eksperata upravo za poslovanje preko poreskih rajeva, čak je 2009. bio pod istragom za fiktivnu prodaju firme.

„Njega je jedna banka 2009. označila kao sumnjivog za pranje novca i to je prijavila Agenciji za borbu protiv korupcije i Upravi za sprečavanje pranja novca. Zašto? Zato što je jednu svoju firmu prodao drugoj svojoj firmi na Devičanskim ostrvima za 500 hiljada dolara. Praktično je sam sebi prodao firmu. Naravno od te istrage ništa nije bilo“, navodi Vesna Radojević iz KRIK-a.

Istrage nije bilo ni u slučaju kada je državni Telekom Srbija narodnim novcem kupio privatnog kablovskog operatora Kopernikus technology za čak 195 miliona evra. Novac je otišao ka Kipru i porez nije plaćen u Srbiji, iako je iz odobrenja Komisije za zaštitu konkurencije jasno da stvarni vlasnici nisu sa Kipra, već Srđan Milovanović i poljski fond Abris.

„To što iza toga stoje neka domaća fizička lica je pitanje za poreske organe i da li su oni platili porez i da li je ta prodaja evidentirana kao njihov dohodak, na šta bi porez morali da plate u svojoj sopstvenoj zemlji“, ističe ekonomista Goran Radosavljević.

Jedan od retkih slučajeva kada je „ofšor“ kompanija pritisnuta da plati porez u Srbiji dogodio se 2011. kada je Delta prodala Maksi belgijskom Delezu. Iako je firma Miroslava Miškovića formalno bila sa Kipra, porez je plaćen u Srbiji.

„Ima jedna okolnost koja je izuzezno bitna, a to je da ako se efektivno upravlja sa ofšor kompanijom odavde iz Srbije, onda se podrazumeva da je ona postala resident Srbije“, kaže Milan Kovačević, konsultant za strana ulaganja.

Među onima koji su otvarali „ofšor firme“ otkriven je i kum predsednika Aleksandra Vučića Nikola Petrović, koji je bio i direktor Elektromreža Srbije.

„On je preko poreskog raja u središtu Evrope, Luksemburga, pokušao da skrije vlasništvo nad jednom svojom firmom i uđe u neke biznise u Srbiji. Preko linka „Openlux“ ustanovili smo da je on zapravo otvorio tu svoju kompaniju uz pomoć infrastrukture Stanka Subotića, kontroverznog biznismena za koga se sumnjalo da ima veze sa SNS-om, a sada se potvrdilo da su bliski“, navodi novinarka KRIK-a, Vesna Radojević.

Ekonomski novinar Mijat Lakićević naglašava da treba razlikovati sklanjanje novca zbog pravne sigurnosti investitora od pranja novca i izbegavanja poreza. „Veliki deo novca koji je stečen nekim preduzetničkim akcijama se ponovo vraća u privredu i investira se. Jer u suprotnom, kada država uzme novac i investira ga ona ga najčešće pogrešno investira“, kaže Lakićević.

Poreska uprava Srbije ima posebnu višu stopu oporezivanja za kompanije koje dolaze iz nekih zemalja koje se smatraju poreskim rajevima. Zanimljivo je, međutim, da na tom spisku nisu ni Kipar, ni Malta, ni neke druge zemlje iz kojih zvanično posluje većina kompanija srpskih ofšor investitora.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare