Madžar: Niko se nije razvio samo na stranim investicijama

Nova ekonomija

Strane investicije mogu da pomognu da se popune neke praznine u investicionom procesu i privrednoj strukturi, ali da igraju ključnu ulogu, to ne biva, kaže ekonomista Ljubomir Madžar u intervjuu za Novu ekonomiju.

Govoreći o rezultatima fiskalne konsolidacije, Madžar kaže da posao nije završen, jer tek je dostignut fizički obim proizvodnje iz 1989. godine:

„Imamo važnijih stvari od fiskalne konsolidacije, a to je pokretanje privrednog razvoja. Među ekonomistima postoji uverenje da nerazvijene zemlje, a Srbija je bez sumnje nerazvijena, treba da ostvare stopu rasta BDP-a najmanje pet, šest odsto godišnje da bi se otvorila neka nada da se razvijenije zemlje mogu pristići. Srbija nije stigla ni do tri odsto, ali to za Srbiju nije dovoljno, posebno što smo izgubili četvrt veka. Od 1989. godine Srbija u proseku gledano stagnira. Tek u prethodnih par godina je dostignut fizički obim proizvodnje iz 1989. godine“.

Težište u razvoju stavljeno je isključivo na strane investicije, kaže Madžar, a u svetu nije zabeležen slučaj zemlje koja se razvila na stranoj akumulaciji:

„Strane investicije mogu da pomognu da se popune neke praznine u investicionom procesu i privrednoj strukturi, ali da igraju ključnu ulogu, to ne biva. Naš problem je što je domaća akumulacija veoma niska. Mi smo zemlja sa jednom od najnižih stopa štednje u svetu“.

Madžar navodi procenu Svetske banke da je stopa štednje u Srbiji oko šest odsto godišnje, dok je u Kini oko 50. Za pristojan privredni rast potrebno je da štednja bude oko 25 posto ističe on i ukazuje da se razlozi za tako nisku stopu štednje moraju tražiti i u istoriji:

„Za vreme Turaka najbolje je bilo da nemaš ništa, pa nemaju šta ni da ti uzmu. Onda smo imali socijalističku revoluciju, pa su najbolji i najimućniji seljaci lišeni zemlje i inventara. Mnogi kapitali su eksproprisani i dan-danas ne možemo da završimo tu restituciju. To je udar na stub civilizacije. U kolektivnom sećanju naroda mislim da je upisano – ono što potrošiš, niko ti ne može oduzeti“, navodi Madžar.

Dostignutu fiskalnu konsolidaciju Madžar vidi kao rezultat jednokratnih vanrednih okolnosti koje su omogućile da deficit bude daleko manji u prošloj godini u odnosu na prethodnu: prodaja licence za mobilnu telefoniju, naplata potraživanja, dividende od javnih preduzeća, niske kamatne stope i niska cena nafte: „Jedan od tih faktora je i oporavak poljoprivrede nakon prethodne loše godine. To su razlozi i što smo imali rast od 2,8 odsto koji je doveo do povećanja poreske osnovice i povećanja naplate poreza“.

Iako su javna preduzeća prepoznata kao jedan od najvećih problema, na rešenju tog problema najmanje je urađeno:

„Subvencije koje idu na njihovo održavanje u životu idu i do tri odsto BDP-a. Dok se ta rak-rana ne izleči, ni javne finansije neće moći da ozdrave. Ovo što je do sada urađeno je niz lakših poteza. Tu je na delu nešto kao zakon opadajućih prinosa. U sređivanju javnih finansija ima veći broj koraka. Vlast je prvo lakše uradila“.

Kao veliki problem za sređivanje stanja u javnim preduzećima Madažar vidi i to što država nije uradila osnovni zadataka, a to je zaštita ugovora:

„U sređenoj državi kad sklopiš ugovor robu koju uzmeš moraš da platiš. Kod nas je teže naplatiti nego isporučiti robu. Javna preduzeća su prenatrpana partijski lojalnim, a ne baš kompetentnim kadrovima. Bez dobrih ljudi ne može se ozdraviti nijedno preduzeće i nijedna privreda. Ta javna preduzeća su pomalo podivljala, rade šta hoće, a Vlada ima mali kapacitet da ih kontroliše“.

Iako je tranzicija u Srbiji počela još 1989. s vladom Ante Markovića, Madžar kaže da ona u Srbiji još nije završena, štaviše da nije ni pri kraju jer najteži potezi tek predstoje:

„Ni ova vlast se nije usudila da preduzme teške korake koji će bez posla ostaviti desetine hiljada ljudi i njihove porodice. Koreni naše nevolje i trulosti dela privrede idu daleko u prošlost. Nijedna vlast nije sama isključivo kriva za to, pa se ne može ni tražiti od jedne vlasti da sama kusa čorbu koju nije zakuvala. Ali situacija postaje sve nepovoljnija i prostor za manevar je sve manji. Kada voda stigne do poda, onda će vlada koja se u tom trenutku nađe, morati da preduzima šta treba i to će je koštati vlasti“, zaključuje on.