Pornografija laskanja

Ljubodrag Stojadinović 07. apr 202109:59 > 10:08 77 komentara
N1

Mladi prkosni pesnik je stajao pred Berijom, doveden tamo po njegovom zahtevu. Drug Staljin bi jako želeo da pisac, ako ume i ako želi, napiše jednu pesmu za njega. Samo da bi video sebe vašim buntovnim očima, zamolio je Lavrentij Berija.

Ne pišem ja takve pesme, rekao je. Ne umem.

Odveden je u Lubjanku, i pogubljen mesec dana kasnije. Islednik, zadužen za poslednji čin, ukorio je pesnika: a mogao si da imaš sve.

Ja sam sve što je meni potrebno, rekao je pre pucnja.

Pročitajte još kolumni:

Tirani izrastaju na konačnom gubljenju istine. Stvarnost može da ih ubije ili učini manjim nego što jesu. Opsena je gradivni materijal za njihov svet koji nije moguće stvoriti izvan ljudskog poniženja. Nije prostitucija, nego je laskanje najstariji zanat na svetu. Umesto trošnog tela koje se rasipa u plaćenom razvratu, servilnost je konačna smrt svega u čoveku što ga je takvim činilo.

Azijatski model kulta ličnosti prenosio se kao ideja straha. Umesto mrtvim simbolima, ljudi su se klanjali živim maloumnicima ili ludacima, ubicama i mučiteljima miliona ljudi. Broj zaljubljenika u ništavilo povećavao je broj mrtvih. Svako slavljenje vođa naroda počinjalo je bezazlenim zavetima i opštim zakletvama, posle kojih je čudovištu bilo potrebno sve više glava.

Svaka paralela je ovde namerna. Kult ličnosti srpskog vladara još nije dovršen, ne znamo šta nam sve sprema ako se dohvati apsolutne moći. Možda je bolje da to ne saznamo, uvereni u delotvornu crvotočnost te građevine.

Direktor Pošte, na primer, nije pesnik. Čak je polupismeni đido, koji kuburi sa svakom prostom rečenicom. Ali, bilo koja njegova poruka bez smisla je oda vladaocu.

Ima takvih mnogo, utrkuju se ko će sa više impresivne tuposti iskazati svoju spremnost da bude pregažen prljavim nogama i poganim jezikom.

Dostojan svake pažnje u galeriji poniznih je Tomislav Momirović, ministar građevinarstva u srpskoj vladi. Taj bi dečko mogao da bude netipičan primer pada u kaljugu skoro bez ikakvog razloga. Iz bogate je porodice, ne oskudeva ni u čemu. Ima lanac hotela, nije pesnik, njegov javni govor nema značaja. Svakako bi sačuvao glavu i da ne izgovara odvratne udvaračke bljuvotine. U njegovim beskrajnim odama naizgled ne uživa ni onaj kome su, sa toliko drhtavog ushićenja upućene.

Na nekom gradilištu uporno je izgovarao nekrologe svemu ljudskom u sebi, pokušavajući da teizuje vladajuću spodobu do ranga potpune nedostižnosti. Izgubio se pred užasavajućom prazninom, konačno uveren u slobodu poniženja. I sve je to želeo da podeli sa svima, videći sebe na željenom mestu, tamo gde se negdašnji ljudi ne srame ničega.

Pitanje je neizbežno: šta to Momiroviću uopšte treba? Odakle opskurno nadbiće u njegovom naizgled normalnom životu? Ko ga je i kako stvorio u zemlji čiji građani misle kako su ponosni i buntovni, a čitava je epika zasnovana na nepristajanju i kidanju okova. Momirović nije samo prihvatio Lucifera kao idola, nego od sebe očekuje nove podvige u primicanju svim razlozima za svoje postojanje i poništavanje.

U svom nepovratnom etičkom sunovratu, mladi ministar ide čak dalje nego što je moguće: ulaže napor da bi saopštio ono što ne ume da kaže drugačije nego kao idilični spev o tvorcu koji se njemu ukazao, pokazujući mu svetom rukom jedini put kojim bi morao da hoda. Zato je njegovo udvaranje vladaocu dramatični iskorak u poimanju paralelne stvarnosti i kulisa od blata i stiropora, egzibicioni napor da takva vrsta razvrata postane rutinski manir.

Za momiroviće je iluzija o plemenskom natčoveku je jedino što još postoji, iako je tvorac te smrtonosne zablude komični poglavica nastao neobjašnjivom havarijom prirode.

Skoro da nije moguće drugo tumačenje masovnog fanatičnog poniženja, osim kao paklenog kanona klanjanju nakaznom, skarednom, ružnom i odvratnom. U tome je suština zablude koja je omamila podanike obavezne da svakoga dana izbacuju iz sebe otrovne bljuvotine o neuporedivim delima Proroka. Nestaju odavde lepota, radost, kultura, bliskost, tradicije, pravda, poštenje, prkos, ponos…

Sve što je negacija navedenih životnih temelja, jeste platforma za obožavanje zla i tvorca zločina.

Ali, kako smo uopšte stigli do ambijenta u kome se samo ovlašno stidimo onih koji se ne stide nikoga i ničega? Kako kreatura nalazi sledbenike koji ga slave kao suverenog gospodara opšteg sloma?

Svako od nas nosi sa sobom svoj sirotinjski prtljag i pogubnu depresiju. Zapamtimo reči pesnika koji je odbio poniženje u zamenu za glavu: Ja sam sve što je meni potrebno. Ja i svet u meni, nespremni da se poklonimo zlu.

Naše se glave još nekako drže.

Svako od nas je dovoljan za pobunu. Samo ako ne pristane na poemu za čudovište.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare