Bombe, 25 godina posle: Kako su me ubedili da je to vatromet

Lični stav 24. mar 202421:27 21 komentara
SERBIAN TV / AFP

Imam 30 godina, što će reći da sam na dan kada su prvi avioni poleteli prema SRJ 1999. godine imala pet.

I ne, ovo nije tužan tekst o tome kako sam nekog izgubila tada, ili videla neke potresne scene, što srećom nisam, iako mnogi nažalost nisu bili te sreće, već slika Beograda tokom 78 dana bombardovanja iz očiju petogodišnje devojčice.

Jednom sam rekla da mislim da je moja generacija najgore prošla tokom bombardovanja – premali da razumemo šta se dešava, a dovoljno veliki da shvatimo da je nešto loše. I upamtimo taj osećaj.

Sećam se tog dana prilično jasno.

Bio je 24. mart, dan pred mamin rođendan, a ja sam išla na rođendan druga iz vrtića u komšiluk. Sam rođendan mi je u magli, ali delimično se sećam tipičnog dečjeg rođendana devedesetih – sendviča koliko ne možeš ni da zamisliš, koka kola, jabuka i đus u neograničenim količinama, malo muzike i vriska.

E ono čega se vrlo jasno sećam je da su odjednom roditelji počeli da dolaze po decu, što je negde bilo i očekivano, padao je mrak, ali kada te roditelji pokupe kolima sa rođendana koji je bio udaljen svega dva ćoška od naše zgrade, sa sve babom u kolima, nešto ti zasmrdi, čak i ako imaš samo pet godina.

Objašnjeno mi je da idemo u Mirijevo, kod babe i dede, jer kod nas na Dorćolu sada ne možemo da budemo.

Pročitajte još

Jedino što sam pitala je – jeste li mi poneli sve igračke. Ne prevrćite očima, imala sam, ponavljam, pet godina.

Dani koji su usledili sa babom i dedom bili su bajka. Iz mog ugla. Neograničene količine svežih trešanja, crtaća koliko želim, crtanje po ceo dan, igranje u parku…

Ne smem da zamislim kako je bilo njima, dok razmišljaju da li će im sin i snaja stići na posao u centru grada koji je pod bombama, i da li će se odatle vratiti.

Jedino što je u mojim očima slutilo da nešto ne valja je što smo tokom noći išli u sklonište, odnosno zajedničke prostorije, koje su užasno smrdele, ali, hej, i tamo sam imala društvo. Mi klinci smo se jurili, igrali, pevali…

Sećam se i da mi je na TV Politika, na kojoj sam gledala filmove, strašno smetao znak aviona na kome piše „vazdušna opasnost“. Šta je to, dođavola, vazdušna opasnost i zašto mi zauzima pola ekrana?!

Zvuk sirene, onako prodoran i odvratan, ni 25 godina kasnije ne mogu da zaboravim.

E sad, dužna sam vam objašnjenje „vatrometa“ iz naslova.

Tokom jedne večeri, ne znam kako sam se baš tada zadesila na prozoru sa dedom, videla sam neki zrak sa neba i za njim eksploziju. Ne znam odakle mu uopšte ideja da me pita – jesi videla vatromet?! Ne sećam se više ni šta je gađano, neka kasarna, šta se već moglo videti sa mirijevskog prozora.

I sad, kad imaš pet godina, ako ti deda kaže da je noć kad je dan, i obrnuto, ti mu veruješ, pa sam tako i ja poverovala u vatromet…

Vratiću se na svoju teoriju o svojoj generaciji – premali da razumemo, a opet dovoljno veliki da upamtimo. Verujem da je svako upamtio ono što je njemu bilo najupečatljivije ili, možda, najstrašnije.

Što se mene tiče, ja pamtim trešnje, filmove, ali i taj prokleti zvuk sirene…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare