Nikada nije bilo lako nagovoriti ga da svira pred kamerama, nije ga lako ni naterati da govori poeziju koju sam piše. Na vreme je naučio da se glumac prepoznaje i po ulogama koje je odbio. Nije zaboravio ni vreme sveopšte inflacije, pa ni svoje prve honorare tih devedesetih kada su on i Nebojša Dugalić skoro kao ulični svirači zarađivali da bi preživeli.
Možda zato uvek ima svoj rezervni položaj. O danima koji su bili, koji su danas i koji će možda biti. Jedno sasvim obično jutro u parku Pionira sa Borisom Pingovićem.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi ko će ostaviti komentar!