Manu Chao ponovo oduševio Beograd

Showbiz 24. sep 202212:04 5 komentara
manu chao
Pavle Jakšić, N1

Beograd je za nepunih sedam dana upisao dva nezaboravna koncerta. Ono što su započeli Kings Of Convenience, dovršio je Manu Chao sinoć u Botaničkoj bašti, u svom stilu. Strast, energija, snaga i ljubav. Beograd mu nije ostao dužan.

Manu Chao je na svom, sada već davnom albumu Clandestino (1998) upotrebio u svojoj pesmi „Sol Y Luna“ reči subkomandandea Markosa, Zapatiste, koje je oduvek poštovao njihovu slobodu i antihijerarhijsku strukturu. A ako Manu nešto mrzi to su autoriteti, pravila, stege i okovi. Živimo u vremenu kada su nam osobe poput njega nikada potrebnije.

Citat je deo četvrte deklaracije Lakandon džungle i glasi: „Rođeni smo od noći, u njoj živimo, i u njoj ćemo umreti. Ali će vremenom svetlost istine biti za mnoge, za sve one koje noć dovodi do suza, za one kojima je uskraćena svetlost dana. Za svakoga svetlost, za svakoga sve“.

Baš tako je bilo sinoć u Beogradu, Botaničkoj bašti na koncertu legendarnog Hose-Manuela Tomas Artura – Manu Chao.

Pavle Jakšić, N1

Mano Negra, Radio Bemba, Maradona, Francuska, Španija, Italija, Arabija, Katalonija, Galiciji, Portugalija. Sve ovo i još mnogo toga je on, za svoje poklonike i obožavaoce.

Od Bulonja do čitavog sveta

Odrastanje u pariskim četvrtima Bulonj i Sevr, ulično sviranje na Monmartru, alternativni bendovi prvenci osamdesetih sa kojima je počinjao da gradi muzičku karijeru (Hot Pants, Los Carayos), kasnije Mano Negra, postali su pleonazam muzičkih tekstova o njemu odavno.

Robert Atanasovski / AFP

Važno je da je legenda nastajala postepeno, ali je uvek bila na svom kursu, iako on često nije. Kao što kaže pesma „Desaparecido“ – kada me traže, nisam tamo, kada me nađu, negde drugde sam.

Da nije bilo muzičkog zanesenjaka Hađi Lazara i njegove izdavačke kuće Boucherie, teško da bi se pariski bunt i prkos otelotvorio kroz muziku. On je zaslužan što su bendovi Hot Pants, Happy Drivers, Les Garcons Bouchers, Mano Negra dobili šansu.

Većina tadašnjih imigranata u Francuskoj sedamdesetih, u kojoj je industrija počela da tone, uglavnom bi birali inkognito kulturni profil – zaradi novac, a tokom leta nazad kući, za mirno leto sa familijom.

Sve dok Francusku domom nisu počeli da percipiraju ljudi iz Zapadne Afrike, pa je arapski, berberski, afrički životno-muzički opus iznikao kao dašak optimizma u tmurnim i letargičnim godinama za Francuze.

Velikoj udela u toj revoluciji imao je Žan-Fransoa Bizo, vlasnik Radio Nove i magazina Aktuel, koji su postali nova Biblija Pariza, raskošne raznolikosti, eklektike.

Na toj radio stanici je i Manu prvi put dobio svoju šansu, „So Many Nights“, „Lover Alone“, bile su prve numere koje je on napisao, koje su u okviru benda hot Pants prodate u 3500 primeraka, što je tada bilo daleko od beznačajnog.

Dalji albumi i hitovi, odveli su klinca sa Gretsch polu akustičnom gitarom u ceo svet, gde je toplina i životnost njegovih pesama prihvaćena kao zlatni retriver ostavljen ispred vaših vrata. Clandestino, Esperanza, Radio Bemba Sound System, La Radiolina, meni posebno drag, i podcenjen drugi lajv album Baionarena (sa verovatnom najlepšom izvedbom „Bienvenida a Tijuana“).

Toliko muzičke punoće, lepote, kvaliteta, strasti su ovi albumi doneli, da su mu dopustili luksuz da od 2008. godine uopšte ne ulazi u novo muzičko istraživanje. To sebi malo koji pevač može da priušti. Legitimno je da se upitate kako? Tako što svaka njegova pesma iznova sebe izmišlja, u šta smo se i mi sinoć uverili. Postoji puno melodija koje nikada nisu ni objavljene, ali im znamo ritam i reči, dušu.

Beogradska bajka i komandante Manu

„Libertad“, „Mentira“, „Manana Me Voy“, postaju i brze i spore, romantične, i takve da vam dođe da razbijete sve čaše. Ni sami niste svesni da ste izvedbu čuli sada i nikada više. U tome je najveća vrednost njegove muzike. U momentu. A da čovek može da sakupi dovoljno momenata koje nudi Manu u svom životu, mogao bi sa sigurnošću da ga nazove srećnim.

Beograd je u samo sedam dana upisao dva nezaboravna koncerta. Kings Of Convenience i Manu Chao su dušu ostavili našoj publici, koja je da se ne lažemo često sterilna i kruta. Ljudi ovde ne vole da igraju, da pevaju ne hajući za nedostatak sluha, da nekada budu svoji i komični, i da ih baš briga šta onaj pored nas o nama misli.

Da biste podigli našu publiku potrebno je mnogo takta, upornosti i bezobrazluka. Mnogim koncertima u Beogradu falila je „krvna slika“, iako su izvedbe i organizacija bili na nivou (što je bio slučaj i u okviru ovog Cebefovog događaja).

Manu se nije libio da dvadeset puta podvikne sa „ne čujem vas“. On lično je ono što je lako mogao da postane polutihi akustični koncert u prohladnom Jevremovcu, pretvorio u opštenarodno veselje, i osećaj kao da smo u Urugvaju ili Argentini. Manu i tiho? Ipak nemoguće. On to ne bi dozvolio.

Za svetsko fudbalsko prvenstvo u Kataru rekao je da je “ obično ***nje“, i nije se libio da osudi sve vrste imperijalizma, od Iraka i Sirije do Ukrajine.

Sinoćnji Beograd dobio je od njega vredan kompliment, da je „lud“. Energija koju smo mu dali nazad, zadržala ga je na bini više od dva sata, uz nekoliko biseva. U jednom trenutku je skinuo duks sa sebe, kao kada majstor zavrne rukave. Odahnuli smo, znajući da smo životnu sreću produžili za još minimum dve numere.

„Romerito Verde“, „Desaparecido“, „Come Que No“, „Je Ne T’aime Plus“ zaokružile su koncert za pamćenje, koji stoji rame uz rame onom novobeogradskom u Hali sportova iz 2013. godine. Tamo je doduše već bilo vrelo, a sinoćnoj hladnoj septembarskoj večeri bila je potrebna dodatna magija. Nema ime, ali se dogodila. Čekamo te ponovo sa nestrpljenjem.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare