Oskar 2024: Kako su Francuzi ispali gluplji od Srba

Kultura 09. mar 202418:35 47 komentara

Francuski film "Anatomija pada" osvojio je Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film.

Istorijska drama „Što se bore misli moje“ Milorada Milinkovića izabrana je, krajem septembra prošle godine, za srpskog kandidata za prestižnu nagradu Oskar. Takva odluka podigla je priličnu prašinu u javnosti, budući da su po, slobodno se može reći, objektivnim merilima postojala bar tri „jača“ kandidata. Srbi možda jesu izbor kandidata za Oskara pretvorili u vic, ali se ove godine taj vic, srećom, ne završava sa nama, već sa Francuzima.

Francuski film „Anatomija pada“ (Anatomie d’une chute), rediteljke Žistin Trije, osvojio je Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar (uključujući one za najbolji film, režiju i originalni scenario), šest Evropskih filmskih nagrada (i opet i za najbolji film, i za najbolju režiju, i za najbolji scenario), dva Zlatna globusa (najbolji strani film i najbolji scenario), nagradu BAFTA za najbolji scenario…

… i nije bio francuski kandidat za Oskara u kategoriji najbolji strani film!

Kako? Zašto?

U Francuskoj kandidata za Oskara, slično kao i u Srbiji, bira posebno imenovana komisija koja se sastoji od sedam članova.

Komisija je izabrala film „Ukus ljubavi“ (La passion de Dodin Bouffant) reditelja Tran An Hunga, koji jeste uspeo da uđe u uži krug od 15 kandidata za Oskara za najbolji strani film, ali ne i da na kraju bude nominovan.

No, izbor francuskog kandidata nije prošao glatko – presudio je samo jedan glas. Prema izvorima filmskog magazina „Varajeti“, rezultat glasanja bio je 4:3 u korist An Hungovog filma, ali se potom jedan član komisije koji je glasao za „Ukus ljubavi“ predomislio i tražio da se glasanje ponovi, što je odbijeno.

„Pojedini članovi komisije koji su glasali za ‘Ukus ljubavi’ imaju sliku o glasačima u ovoj kategoriji kao starijim, nostalgičnim ljudima, i nisu uzeli u obzir činjenicu da su se glasači za Oskara promenili. Mlađi su i raznovrsniji nego što su bili. Oni vole da budu izazvani“, citira „Varajeti“ izvor blizak francuskoj komisiji.

Američka filmska akademija je, međutim, u filmu Žistin Trije videla ono što francuska komisija nije (želela da vidi). „Anatomija pada“ nominovana je za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Favoritom se, pak, smatra u samo jednoj kategoriji – za najbolji originalni scenario. Sandra Hiler autoritativno nosi ovaj film na svojim plećima u glavnoj ulozi, ali teško da može da se značajnije umeša u možda najneizvesniji dvoboj na ovogodišnjim Oskarima, između Eme Stoun (Jadna stvorenja) i Lili Gledston (Ubistva pod cvetnim mesecom).

Kada je reč o najprestižnijim kategorijama – režija i film – preveliko iznenađenje bi bilo da se u koverti sa imenom pobednika nađe bilo ko osim Kristofera Nolana i njegovog „Openhajmera“.

„Anatomija pada“ bi, osim za scenario, najbliža Oskaru bila u kategoriji najboljeg stranog filma, ali tu su priliku rediteljki Trije uskratili njeni zemljaci.

Sumnja se da je i ovde politika umešala svoje prste

žistin trije zlatni globus
Tanjug/AP/Chris Pizzello

U medijskim debatama o ovoj kontroverznoj odluci francuske komisije, nametnulo se pitanje da li je za nju bio presudan samo stereotip o prosečnom članu Američke filmske akademije, ili su uticali još neki faktori?

Postoje sumnje da je čak i u zemlji „slobode, jednakosti i bratstva“, politika umešala svoje prste u izbor kandidata za Oskara.

Žistin Trije u Francuskoj ima reputaciju ekscentrične intelektualke, britkog jezika. Njen moderni feminizam, kako to opisuje „Varajeti“, privlači mlađu generaciju, ali iritira stariju francusku gardu.

Poseban „prst u oko“ bio je njen govor u Kanu, kada joj je uručena Zlatna palma.

Trije se tada obrušila na neoliberalnu francusku vladu, oštro kritikujući gušenje protesta protiv kontroverzne penzijske reforme.

„Ovaj obrazac nesputane, dominantne moći sada je na delu u nekoliko oblasti. Očigledno je najšokantniji u socijalnim pitanjima, ali ga vidimo u svim sferama društva, a filmska industrija nije pošteđena“, poručila je tada Trije.

Optužila je vladu za „komodifikaciju kulture“ i „razbijanje francuskog kulturnog modela“, aludirajući na inicijative da se smanje izdvajanja za filmske autore čiji projekti nisu profitabilni.

Ministarka kulture Abdul Malak odmah je reagovala na Tviteru, navodeći da je „zapanjena“ rediteljkinim „nepravednim govorom“.

„Ovaj film ne bi ugledao svetlost dana bez našeg francuskog modela finansiranja filma koji omogućava jedinstvenu raznolikost u svetu. Nemojmo to zaboraviti“, poručila je ministarka.

Trije je tako stekla neprijatelje unutar i izvan sveta filma, i našla se na meti oštrih kritika budući da je „Anatomija pada“ delom finansirana subvencijama iste one vlade koju je kritikovala na sceni teatra Limijer u Kanu.

Zvuči poznato, zar ne?

„Anatomija pada“ ne ostavlja gledaoca na miru

anatomija pada
Tanjug/Neon via AP

„Anatomija pada“ je izvrstan i provokativan film, u kojem je jedan od glavnih aktera – publika.

Sandra (Sandra Hiler) i Samuel (Samuel Teis) su bračni par intelektualaca koji živi u zabačenoj kući u francuskim Alpama.

Njihov 11-godišnji sin Danijel, kom je vid nepovratno oštećen u sabraćajnoj nesreći koju je doživeo kao mali, vraćajući se iz šetnje, zatiče mrtvog oca ispred kuće.

Jedina osoba koja bila sa njim u kući je Sandra, koja tvrdi da je Samuel oduzeo sebi život tako što je skočio s prozora svoje radne sobe u potkrovlju, dok je ona spavala.

Tužilaštvo, s druge strane, misli da poseduje dovoljno dokaza da protiv Sandre podigne optužnicu za ubistvo.

„Anatomija pada“ prikazana je na ovogdišnjem FEST-u, a publika ga je na zvaničnom sajtu beogradskog festivala ocenila sa gotovo pet punih zvezdica.

Film Žistin Trije imaće ovog vikenda i srpsku TV premijeru – u nedelju, uoči dodele Oskara biće prikazan na javnom servisu.

Publika je, baš kao i porotnici u sudskom procesu koji sledi, lišena direktnog uvida u to što se dogodilo, i primorana je da svoj sud o Samuelovoj smrti, o žrtvi, o optuženoj, i o njihovom odnosu, donosi na osnovu izjava svedoka i izvedenih dokaza.

Takva postavka stavlja publiku van zone komfora, gde joj se odgovori nude na tacni. Ovo osećanje može biti iritirajuće, i izostanak „šerlokovskog“ ispunjavanja slagalice svim elementima koji nedostaju na kraju filma, svakako će proizvesti da deo ljudi frustriran napusti bioskopsku salu („sudnicu“), ali će ih bez sumnje emotivno vezati i proganjati danima.

„Anatomija pada“, iz ugla gledaoca, stoga može predstavljati i neku vrstu autorefleksije. Otključaće naše predrasude, naša ideološka uverenja, naša politička opredeljenja, naš odnos prema položaju žene i muškarca u društvu – svako nosi polovinu ovog filma u sebi, koja utiče na krajnji sud.

Kroz Sandru i Samuela reflektuju se rodne predrasude, i dva velika straha patrijarhata: kroz nju strah od uspešne žene, a kroz njega strah od neuspešnog muškarca.

Budući da je Sandra Nemica, a Samuel Francuz, suočavamo se i sa etničkim stereotipima. Sandra je „izlepljena etiketama“ o Nemcima – samodisciplinovana, racionalna, i izutetne radne etike (sama ističe da može da radi uvek, i u bilo kakvim okolnostima, i nije joj ispod časti da prevodi tekstove za nemačke nedeljnike kako bi zaradila koji evro sa strane). Samuel je, nasuprot, senzitivan, idealista, strastven – „pravi Francuz“. Pisanje za njega nije posao već poziv. To sa sobom nosi povelike muke – nikada ne doseže letvicu koju je sam previsoko postavio, muči se sa inspiracijom, počinje, pa odustaje, pokušava da se stimuliše glasnom muzikom ili (tajnim) snimanjem porodičnih razgovora.

Sam tok suđenja je maestralno prikazan, iako proces na momente deluje farsično, posebno zbog lika tužioca (Anntoan Reinar) koji katkad deluje karikaturalno, poput nekakvog „progonitelja veštica“. Ali ne može se negirati provokativni efekat koji je takvom postavkom proizveden.

Posebno treba istaći mladog Mila Mašada Granea u ulozi Danijela. Iako nije bio neposredni svedok očeve smrti, njegova svedočenja o ocu i majci pokazaće se ključnim. Dečak je, zapravo, prikazan kao sama pravda – slep i kao da drži vagu u rukama, odmerava argumente u koju verziju tragičnog događaja će sam poverovati.

Tokom Danijelovog svedočenja, jedan njegov razgovor sa ocem vidimo u flešbeku, ali ne čujemo Samuelov glas – sav dijalog izgovara sin. Trije na taj način opet provocira publiku – da li je razgovor autentično prenet ili je to samo sinovljeva interpretacija. Sličan je primer audio snimka jedne svađe supružnika, koji je izveden kao dokazni materijal, i gde je publici kroz flešbek prikazan samo onaj deo gde je kristalno jasno šta izgovara Sandra i šta Samuel. Onog trenutka kada na snimku nastane metež, flešbek se prekida i slikom se vraćamo u sudnicu. Ostavlja nam se da sami presudimo šta se desilo, i da li da verujemo u Sandrinu intepretaciju događaja iz unakrsnog ispitivanja.

Snažna žena Sandra

Anatomija pada
Tanjug/Neon via AP

Upravo je taj provokativan pristup rediteljke Trije ono što izdvaja „Anatomiju pada“ od ostalih sudskih drama. Sam naslov, primera radi, aludira na „Anatomiju ubistva“ (1959) Otoa Premindžera, ali ta mala razlika u jednoj reči, ukazuje na drukčiji fokus. Trije, naime, namerno koristi višeznačnu reč „pad“, jer se pad ne odnosi samo na fizički pad s visine koji je Samuela koštao života, već i na raspad jednog odnosa, jedne veze, jednog braka u čijim se pukotinama i javlja sumnja da je žena mogla mužu da oduzme život.

Takva emotivna involviranost distancira „Anatomiju pada“ od još jednog sudskog klasika sa kojim su poređenja neminovna – „Dvanaest gnevnih ljudi“ (1957) Sidnija Lameta. Porotnici kod Lameta postupno raskrinkavaju logičke rupe u tezama tužilaštva, što ih navodi da preinače svoje prvobitno uverenje o krivici optuženog. Publika je pritom lišena sopstvene slike o optuženom i/ili žrtvi. Gledaoca samo treba uveriti da li je tužilaštvo van razumne sumnje, dokazalo krivicu optuženog ili ne.

Sandra Hiler se zahvaljujući svojom rolom u „Anatomiji pada“, našla među nominovanima za Oskara, Zlatni globus i nagradu BAFTA. Osvojila je francuske nagrade Cezar i Limijer, kao i nagradu Evropske filmske akademije.

Hiler je takođe glumila Hedvigu Hes u filmu „Zona interesa“ Džonatana Glejzera. Ova upečatljiva drama o komandantu Aušvica Rudolfu Hesu i njegovoj porodici koja živi idiličan život uz sam logor smrti, izraziti je favorit za Oskara u kategoriji najbolji strani film.

Gledalac je u „Anatomiji pad“ lišen tog „luksuza“ – lako bi bilo Lametovski dokazati da krivica nije dokazana van razumne sumnje, ali naše emocije su ono što isključije naš racio. Način na koji vidimo Sandru, način na koji vidimo Samuela, način na koji vidimo njihov međusobni odnos, način na koji vidimo njijov odnos sa detetom, diktiraće naše uverenje o tome šta se zapravo dogodilo, čak i ako materijalni dokazi takvo uverenje ne podupiru.

A, Sandra uistinu nije prikazana kao „dopadljiv“ lik, već kao snažna žena sa svojim manama i vrlinama. Odnosno, Trije izbegava da svoju protagonistkinju svede na „damu u nevolji“ – krhku ženicu, žrtvu nesrećnih okolnosti koju hrabri, šarmatni, razboriti advokat treba da spasi života iza rešetaka (kao što je primera radi slučaj sa junakinjom melodrame slične tematike – „Gde rakovi pevaju“ iz 2022. godine).

Sandra sa sobom nosi odgovornost. Sandra pravi greške. Sandra priznaje da je lagala. Sandra priznaje da je varala. Sandra je borac. Sandra voli svoje dete. Sandra se ne prepušta letargiji i samosažaljenju. Sandra je ambiciozna, ali i spremna na žrtve i kompromise zarad ljudi koje voli. Snažna žena Sandra u impresivnoj interpretaciji njene imenjakinje Sandre Hiler.

I na kraju se sve svodi na naš utisak o Sandri, zar ne?

Dodelu Oskara pratićemo, u noći između nedelje i ponedeljka, uživo i na portalu N1. Vaše je samo da pripremite kokice.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare