Istorija atomske bombe: „Naučnici hteli novu energiju, političari nešto drugo“

SciTech 04. avg 202319:32 3 komentara

Nije potrebno opširno naučno znanje - dovoljno je samo spomenuti Herošimu, Černobilj, Fukušimu, i o nuklearnoj fizici svi će imati mišljenje. Dramatična istorija nuklearne energije kod nas je prvi put sveoubhvatno predstavljena u knjizi "Alhemija bombe" fizičara i novinara Slobodan Bubnjevića, od najranijih istraživanja, preko projekta Menhetn, rada Insituta u Vinči, pa sve do naših dana.

Gostujući u Danu uživo, Bubnjević je podsetio da su početkom 20. veka fizičari pokušavali da shvate kako atom izgleda.

„Nakon što je formiran fizički model tog mirkosveta atoma, počela su se otkrivati neka neobična svojstva, a jedna od njih je mogućnost čoveka da na veštački način pocepa njegovo jezgro“, kazao je on.

Sve do 1939. većina naaučnika je smatrala da to nije moguće.

Laguna

„Retki pioniri, kao što su Irena Žolio-Kiri ili naš Pavle Savić, pokušavali su to da izvedu. Kada se ispostavilo da je mmoguće, bilo je potpuno jasno da smo na pragu novog doba u kome ćemo moći da oslobodimo nezamislive količine energije“, objasnio je on.

Ovladavanje oblašću atomske energije bila je prekretnica u razvoju čoveka, rekao je Bubnjević.

„Ovo doba naziva se dobom čoveka, a za početnu granicu je odabrano upravo ovladavanje atomskim oružjem. Čovek je postao toliko značajan fatkor na planeti, ne nužno pozitivan, da sada može da utiče na geološke epohe. Nuklearno oružje dalo je te velike negativne mogućnosti, ali sami rani istraživači nisu razmišljali o terorističkoj primeni. Razvoj fizike uvek je išao ka pronalasku sve viših i viših energija“, objasnio je.

Povezane vesti

Međutim, političari su imali drugu ideju, nastavio je.

„Proces u kome se cepa jedno atomsko jezgro, to jezgro pretvara u neke nove elemente. To je ono što su alhemičari želeli u srednjem veku, da uzmu komad kamena i pretvore ga u zlato. Ovde se to dešava kao neka sekundarna pojava, ali političare u 20. veku to nimalo nije zanimalo. Brzo oslobođenje energije značilo je bomba“, kazao je.

„Openhajmer je bio specifičan među naučnicima“

U samom početku, nekoliko fizičara jevrejskog porekla, koji su bili prinuđeni da izbegnu iz Nemačke (a Nemačka je pred Drugi svetski rat bila središte fizike), bili su svesni opasnosti i, preselivši se u SAD, vršili su ogroman uticaj na američke vlasti da i oni uđu u nuklearnu trku i krenu u Menhent projekat koji se kasnije i desio, objasnio je Bubnjević.

„Većini istraživača nije suštinska motivacija da naprave bilo šta što ima namenu, već da razumeju svet. Potrebni su vrlo specifični, pomalo kontroverzni naučnici, poput Roberta Openhajmera, kako bi se uradilo ovako nešto. Malo ko bi se poduhvatio Opehajmerovog posla, da od znanja krene putem izgradnje bombe. Svi oni fizičari koji su išli kod Ajnštajna, pa pisali Ruzveltu, oni su (bez obzira kako je to predstavljeno u filmu) do kraja Menhetn projekta shvatili kakvo to oružje prave i u realnosti već govorili da bi projekat trebalo da se zaustavi. Openhajmer je bio prilično usamljen u svom cilju“, kazao je Bubnjević.

Tanjug/AP Photo, File

Pišući knjigu, kaže ovaj fizičar, došao je do zaključka da je ličnost Openhajmera bila vrlo specifična.

„On je bio spreman i na veće žrtve od onih koje su prikazane u filmu. Godine 1942. mnogi su se čudili što je on izabran za ovaj projekat, zbog veza sa Komunističkom partijom, ali izgleda da je vojni vrh dobro odabrao čoveka koji je bio spreman na sve“, zaključuje Bubnjević.

Atomska era na sreću, i pored takvih kontroverznih heroja, pokazala je da postoje pravi heroji u nauci, kao Andrej Saharov, dodao je.

Tanjug/AP Photo, File

„Da nije bilo te ravnoteže i upozoravanja sa njihove strane, mi bismo od atomske bombe videli mnogo veće štete nego što jesmo videli“, smatra.

Na pitanje da li je pronalazak atomske bombe stavio tačku na svetski rat ili nas je stavio u situaciju straha koji lebdi nad svima nama od nagomilanog nuklearnog oružja, odgovara da bi zagovornici nuklearne energije to izvukli kao prvi argument.

„Živimo 80 godina u svetu u kome nema svetskog rata. Pogledajte rat u Ukrajini – postoji tako velika tenzija između velikih sila, ali do Trećeg svetskog rata ne dolazi jer postoje bombe. Jedina korisna stvar od njih jeste da su sile uplašene od odmazde, pa se istorija razvija pod strahom od bombe. Ali ne znamo da li će doći trenutak u kome će ovo oružje biti upotrebljeno“, rekao je on i podsetio da se čak ni u našem javnom diskursu, gde mnogi, komentarišući rat u Ukrajini, ponekad kažu da „Rusi treba da bace bombu“, olako ne bi smelo govoriti o tim stvarima.

Tanjug/AP Photo, File

U svojoj knjizi on se dotiče i rada Instituta u Vinči, gde je, kako kaže, samo za 10 godina grupa ljudi koji su jedva znali fiziku napravila fantastičan napredak i postavila temelje nauke u Srbiji.

„Do promene je došlo 1980-ih godina i sada Vinča radi na mnogo toga, ali ne i na nuklearnoj energiji. Nuklearna budućnost je veliko pitanje. Jedna od mojih želja je da ovom knjigom možda podstaknem građanstvo da poguramo to pitanje, jer je prava šteta što nemamo više eksperata“, rekao je on.

Povezane vesti

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare