Žagubica ili Zagubica, svejedno

Lični stav 13. apr 202310:46 3 komentara
N1

Ne zna se broj vladara i vlastodržaca, junaka, ajduka, osvajača, oslobodilaca, domaćina i nedomaćina koji se nisu „izgubili“ po šumama, planinama, gorama i vodama čudnovatog Homolja. Izgubila se tu i istorija od najstarijih vremena, a kamoli čovek.

Video sam na kamenu, na steni, na tvrđavi, na zemlji koja pleni lepotom i darovima prirode. Svedočili su mi znanci, doduše retki, jer vreme ovo u kome živimo, vekovi novi, nisu doneli radost životu u znanju već u neznanju i želji za brzim bogaćenjem i lagodnim životom. Nisam izmislio toplu vodu, ona je davno izmišljena, a zdrava i dobra, voda živa data čoveku i zemlji da opstane, ostane i živi – e takva voda je data Homolju. Vazduh, dovoljno je reći da dobro „otrovanim“ ljudima naših tzv. gradova može da zasmeta, jer to vam je udar na pluća naviknuta na izduvne gasove svega i svačega u polugradskim centrima sa nerešenim elementarnim uslovima za život dostojan civilizacijskih normi i čoveka. E tako, nije na odmet da na savremen način ljude upoznamo sa Homoljem.

Onima koji su se potrudili, bili, videli, osetili darove, ne treba puno objašnjavati. Homoljsko jagnje, homoljski med, homoljski sir, vrela Mlave i mnogobrojni izvori su naizgled dovoljni. Za turističku razglednicu dovoljno. Ali fotografija ne znači ništa ako niste doživeli ili, još bolje, živeli Homolje.

U bujici tzv. dokumentarnih emisija možete videti isto što i na fotografijama turista koji u dva dana fascinirani krajolicima nisu stigli da pitaju običnog, slobodno mogu reći preostalog čoveka, kako je opstati na jednoj takvoj teritoriji.

Žagubica, Mlava, izvor,
Shutterstock

Ako pitate ekološke borce, shvatićete da se vreme u Homolju ne samo menja fizički, već vraća i u neka vremena kad isključivo važi zakon sile i nemile. Tako su naslovi novih razglednica Homolje preobratili u divlji istok, podsećajući na divlji zapad, u vremenima prvih rudnika kad su se angažovali revorvolveraši kako bi se sa komada „zlatonosne žile“ najurili domaći, da ne kažem pitomi, zarad onih drugih pohlepnih, da ne zborim baš divljih, jer su mnogi od njih izgledali uglađeno i fino.

Homoljska brda i Karpati su u sveopštoj jagmi za svim i svačim, rudama, kamenom, zlatonosnim žilama, postali slični ne homoljskom, već švajcarskom siru, jer se buši i ruši gde god se nešto nanjuši.

Domaćin na obodima Crnoga vrha, tamo prema Boru, ne da imanje i dedovinu. Jok, kaže nema tih para da mu se zagade izvori dobre i zdrave vode, da mu se seku šume i otima bez pitanja.

I to baš tamo gde se pompezno najavljuju nova otkrića „svanuća“ u smislu novih „eldorada“. Dodaje pritom da ništa nije slučajno i da se temeljno, godinama, decenijama pripremao teren za rudnike tako što se u homoljski kraj nije ulagalo, ulaganje se odlagalo, a narod je odlazio trbuhom za kruhom. Lokacije gde je sve spremno za „otkrovenje“, da ne kažem ostvarenje zlatonosnog sna, su u brdima koja se nalaze iznad smaragdnih izvora vode. Sve u svemu, „Rudnik ne, Život da“, stoji veliki transparent na jednoj od kuća homoljskih sela. Bušenja i istražni radovi, te nagovešteni rudnici zlata, kako kažu retki borci iz Petrovca na Mlavi i poznavaoci prirode i reka u pomenutoj Žagubici, direktno ugrožavaju drevnu reku Mlavu i već ugroženu i više puta unesrećenu reku Pek. I jedna i druga su pritoke Dunava, pa, Bože moj, možda neka zamlata pomisli da će Dunav sve da odnese u tuđe dvorište. Ne bi bilo prvi put, verovatno ni poslednji, zna to ko treba da zna. Mislim na struku, naravno, da ne bi „dobronamerni“ spočitavali uz opaske da su tekstopisci, dokumentaristi i istraživači obične kafanske sveznalice. Naslušao sam se takvih, doduše i nagledao kad dobro promislim i samo retko osmotrim da li se išta promenilo u tom medijskom svetu osim tehnike.

Retki borci iz redova novih homoljskih ekologa ukazuju na pomor, ne samo reka već i vazduha i samog života prirode Homolja.

Onda se desi da su oni u stvari ljudi koji sprečavaju razvojni put nerazvijenih krajeva pa se nađu na meti i neretko im se preti sa raznih strana. Nije to jednostavno, znaju ti ljudi na primeru boraca sa Starice da interes gazi i jede sve pred sobom. Padaju planine i njihovi vrhovi kao kule od karata kad je cena žutog metala sa dobrim karatima visoka.

Atmosfera napravljena tako da svako gleda sebe i jade svoje u sveopštem preživljavanju je doprinela da se o ovakvim teritorijama ponešto sazna samo onda kad treba da se ode na dan-dva, dobro nakrka i sve ono što ide pride, uslika da komšije i familija vide, i to je to.

Neko bi rekao, daleko od očiju, daleko od srca. Kažu da se Žagubica nekada zvala Zagubica, danas to itekako ima smisla. Jer kad nestane Čovek, kad zavlada zakon kolta, pa u Zagubicu stignu „revolveraši“, pa se iznajme batinaši, slično kao na drugim lokacijama gde su aktivisti branili i čuvali planine, zemlju, vazduh i vodu, onda se ionako satrven čovek, preostali domaćin, radnik i zemljoradnik prosto uplaše. I to je prirodan osećaj za opstanak. Ali šta sutra, kad svi odu, kad se opelješi i planina i reka i zemlja? Tako se menja i klima, nestaje biljni i životinjski svet i Čovek koji je imao priliku da živi u skladu sa datom prirodom i da je sačuva. To kao da više nije važno. Jer onda nema ni gostiju, ni turizma, a ni domaćina, ni onih koji su možda hteli da se vrate na zdravo ognjište. Drugi se pitaju kako onda nije daleko dalekim kompanijama koje su itekako zainteresovane za plodove planina, bregova i gora. Svetskim, belosvetskim pa i našim, ali privatnim.

I dok se zemlja zdrava firca kao kod loših krojača, stihijski, bez mere i reda, dotle se skreću teme na „nevreme“ i sveopštu krizu, jade po belome svetu uz dobro poznatu poštapalicu, može i gore. Može, tačno je, ali može i bolje kad se ljudi pronađu u civilizacijskoj dužnosti da sačuvaju ono što vredi, što je preostalo i od čega se živi.

I kome ako ne svome to treba da bude važno. Da li je, ne znam. Video sam iskonski vapaj u očima prirodnjaka, retkih domaćina koji nisu otišli i ponekog ribolovca na Mlavi koji govore o vremenima kada su iz svih krajeva bivše Jugoslavije, pa čak i iz Slovenije, dolazili kako bi pecali potočnu pastrmku. Nema je ni približno kao juče.

Trška crkva koja se nalazi na zidinama iz 9. veka ako ne i pre, govori ne samo o ozbiljnoj graditeljskoj delatnosti, već i o prepunim trgovima jednog vremena. U Gornjačkoj klisuri svedoči stari manastir Gornjak, kameni zidovi tvrđava i istorija otkrivaju velika zdanja nekadašnje mitropolije u kamenitoj i vodonosnoj klisuri. Mlava teče svojim putem i nosi vapaj sa protesta aktivista kojima su se pridružili i neki od najznačajnijih opozicionih lidera kako bi podržali retke izuzetke kojima je stalo do zdravote Homolja.

Doka Holideja nisam video, možda sam ga prepoznao. Vajat Erp ne postoji jer nema ko da ga pozove i pošalje na novo nameštenje. Kome još odgovara časni šerif da se bori za Čoveka?

Jedan umoran čovek, znalac kraja, prirode i ljudi, se čudi nad neznanjem. Stojimo kraj čuvenog vrela Mlave, na Izvoru. Bez dvoumljenja puni čašu iz jezerca boje smaragda, ispija i dodaje, uzmi, vredi, još je zdrava, bar mislim.

Homoljsko jagnje zamenjuju dagnje, po mogućnosti uvozne, stočni fond je davno desetkovan, pa će i homoljski sir biti sve ređi, a voda, taj izvor života, može da promeni boju, može da se sačuva ili, jednostavno, može da štukne u ponore kako bi se sakrila od ljudi i mašina.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare