O branju jagoda, baletu i postojanju

O branju jagoda, baletu i postojanju Izvor: N1 Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Ako ste stekli dojam da ministar zdravstva govori nepojamne besmislice, to je zbog toga što govori nepojamne besmislice.


“Gospodo, bio je rat, a u ratu se gine.“

Koliko puta ste u posljednjih četvrt vijeka čuli tu rečenicu, čudesnu tibetansku mantru kojom je jednostavno objašnjen baš svaki pojedinačni užas koji nas je zadesio početkom devedesetih? Bezbrojni tragači za istinom - novinari, aktivisti, međunarodni promatrači, policijski istražitelji i javni tužitelji – išli su zametenim tragovima krvi, i kad bi nakon deset ili dvadeset godina potrage za odgovorima stigli iza devet sela, tamo gdje su vile, vuci i hajduci, pa se popeli na vrh planine, gdje se zvijezde kao ptice gnijezde, i upitali - „O premudri Učitelju, reci nam: tko je ubio onu starčad u selu Varivode?“ - stari guru u neobičnoj generalskoj uniformi golim bi prstima s ražnja otkinuo komad vrele janjetine, pogledao ih ravno u oči i rekao: „Gospodo, bio je rat, a u ratu se gine.“

Tragači za Istinom vraćali su se onda s planine posramljeni vlastitom istinohlepljivošću, od koje nisu vidjeli odgovor što im je svih ovih godina bio pred nosom, pa prosvijetljeni u svojim redakcijama i županijskim sudovima ponavljali Učiteljeve riječi: „Bio je rat, a u ratu se gine.“

Ponavljali su tu tibetansku mantru gurui sasvim različitih vojnih i ratnih škola, i počesto im je, uz čin na epoleti, ona bila i jedino zajedničko što imaju. Prije dvije godine – samo posljednji lijep primjer – kad je ono opet iz Bosne i Hercegovine krenula priča o nikad razjašnjenim i procesuiranim zločinima pripadnika Hrvatske vojske oko Mrkonjić Grada, general Ljubo Ćesić Rojs, notorni seoski kabadahija, lakonski je izjavio: „Bio je rat, a u ratu se gine. Pa nismo tamo brali jagode!“ A general Pavao Miljavac, oficir i džentlmen kojega se pristojna, građanska Hrvatska i danas sjeća s poštovanjem, istoga je dana na istu temu izjavio: „U ratu se gine, rat nije balet!“

Bio je dakle rat, a u ratu se, gospodo, gine. Rat nije branje jagoda, nije rat, božeprosti, balet.

Primijetili ste i vi kako generali s prezirom govore o branju jagoda i baletu. Generali mir zamišljaju kao nekakvu jezivu civilnu arkadiju u kojoj žene plešu balet, a muškarci beru jagode. Samo ga Rojs, pretpostavljam, zamišlja obrnuto.

Onda je rat kad-tad završio, i Hrvati su se zaista posvetili baletu i branju jagoda. A u miru se, gospodo, ne gine: nitko još nije poginuo berući šumske jagode ili plešući balet. Od baleta se umire samo u drugom činu Giselle.

Međutim.

„U većini europskih zemalja kad dođe poziv ovakve vrste, nažalost devedeset posto ljudi više ne bude na životu, to je realnost ljudskog života, postojanja i nestajanja s ovog svijeta“, lakonski je ministar zdravstva Milan Kujundžić objasnio nedavni slučaj iz Zaprešića, gdje je dvadeset jednogodišnji mladić umro na ulici nakon što je Hitna pomoć iz Jastrebarskog stigla bez liječnika, samo s medicinskim tehničarom i medicinskom sestrom, a tim s doktorom iz Zagreba ukazao se tek nakon pola sata.

Bezbrojni tragači za istinom istoga su časa krenuli zametenim tragom mladićeve smrti, i kad su napokon stigli iza devet sela, tamo gdje su vile, vuci i hajduci, pa se popeli na vrh planine, gdje se zvijezde kao ptice gnijezde, stari ih je mudrac na konferenciji za novinare pogledao ravno u oči i rekao: „To je realnost ljudskog postojanja i nestajanja s ovog svijeta.”

„Pa da, realnost ljudskog postojanja i nestajanja s ovog svijeta!”, lupali su se dlanovima o čela tragači za Istinom posramljeni vlastitom istinohlepljivošću, od koje nisu vidjeli odgovor što im je bio pred nosom.

A onda, samo par dana kasnije, u Psihijatrijskoj bolnici Lopača kraj Rijeke izbio je požar, u kojemu je jedan pacijent poginuo, a drugi teško opečen, dok je još petnaest osoba lakše ozlijeđeno. I opet su tragači za istinom krenuli zametenim tragom smrti, i opet iza devet sela, tamo gdje su vile, vuci i hajduci, opet na vrh planine, gdje se zvijezde kao ptice gnijezde, i opet ih tamo dočekao Milan Kujundžić, pogledao ravno u oči i rekao, citiram: „Bolničke zgrade su dotrajale i to su, nažalost, nesreće koje se događaju.“

To su nesreće koje se događaju! Vrag je, kako vidite, realnost postojanja i nestajanja s ovog svijeta. U jednom času šećeš ulicom veselo pjevušeći temu iz reklame za pivo, a već u sljedećem umireš na asfaltu slušajući kako Hitna pomoć zove doktora. U jednom trenutku dokono ležiš na odjelu državne bolnice gledajući u stari katodni televizor, a već u sljedećem živ izgoriš u vrelom ognju. Ili barem tako životni ciklus vidi mudri Učitelj Milan Kujundžić. Država i državna medicina ne mogu tu ništa. Život je kao branje jagoda, ili balet. Čas bereš jagode plešući Giselle, čas si mrtav.

Ako ste nakon svega stekli dojam da ministar zdravstva govori nepojamne besmislice, to je zbog toga što govori nepojamne besmislice. Ja ću vam reći što su „nesreće koje se događaju“, i što je ta, kako se zove, „realnost ljudskog postojanja i nestajanja s ovog svijeta“.

Samo par dana nakon tragedije na riječkoj psihijatriji, u plitkom moru na plaži u Podstrani mladića iz Sarajeva pogodio je grom. Samo tako, dok se opušteno kupao s djevojkom, iz neba je sijevnula munja i trenutačno ga ubila ispraznivši kroz njega par milijuna volti električne struje. Eto to je, Učitelju, „realnost ljudskog nestajanja s ovog svijeta“. To kad usred ljeta na plaži punoj kupača grom pogodi baš tebe, to je „nesreća koja se događa“.

Kad, međutim, skončaš na ulici, dok vozač Hitne pomoći zajedno s medicinskom sestrom čeka da se pojavi prava Hitna pomoć, s pravim doktorom sa završenih šest godina medicinskog fakulteta, ili kad skončaš u vatri u državnoj bolnici – naročito kad u požaru skončaš na psihijatriji, gdje je zbog specifičnosti odjela dopušteno pušenje, pa slijedom toga uživaš bitno budniju i bolju protupožarnu zaštitu – to nisu „nesreće koje se događaju“. Tu je, što bi se stručnim medicinskim rječnikom reklo, netko nešto zajebo.

Svojedobno, nećete se sjetiti toga bizarnog slučaja, jedna je žena u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj – kad smo već kod realnosti ljudskog postojanja u hrvatskom zdravstvu – nakon poroda dobila svoju bebu s otvorenom ranom i gotovo otkinutim uhom, a u bolnici su joj slučaj objasnili riječima: „Gospođo, takve stvari se događaju, tkivo odumire.” I umjesto da odgovore, kao svaki normalan Hrvat, potraži kod starog mudraca iza devet sela, tamo gdje su vile, vuci i hajduci, i gdje se zvijezde kao ptice gnijezde, ova je žena i majka krenula na – sud. I ispostavilo se, nećete vjerovati, da uopće nije bilo do iznenadnog odumiranja tkiva, već da je sestrama beba ispala iz ruku, pa je bolnica na kraju čak i platila odštetu.

Ostali Hrvati, međutim, odavno su već pomireni sa svojom karmom, još u ratu naučeni da se „nesreće događaju“. Kad je ono lani, sjetit ćete se, oko Splita divljala apokaliptična vatrena stihija, a plameni jezici već polizali fasade nebodera na Kili, predsjednik Vlade Andrej Plenković tješio je javnost podsjećajući je kako je to samo požar, nešto što se može dogoditi svakome. „Hrvatska je mediteranska zemlja i nismo jedini koje pogađaju požari“, mirno je u televizijske kamere govorio premijer. „Ovo je postalo atraktivno jer je sam Split u pitanju, ovaj požar je interesantan samo zato što je praktički došao do kuća.“ Što bi rekao Učitelj iz Ministarstva zdravstva, „nesreća koja se događa“.

Ponavljaju tu tibetansku mantru gurui sasvim različitih filozofskih škola, i počesto im je, uz čin ministra, ona i jedino zajedničko što imaju. Kad je ono prije nekoliko mjeseci – samo još ovaj lijep primjer – javnost zgranuta viješću da je supruga požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića povukla sve prijave protiv njega zbog obiteljskog nasilja, ministrica demografije i obitelji Nada Murganić lakonski je izjavila novinarima: „To vam je tako u braku, u tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti.“

Ukratko, shvatili ste, to spada u „nesreće koje se nažalost događaju“: u jednom trenutku dokono se svađaš s mužem, a već u sljedećem padaš niz stepenice. Nisi, naravno, jedina koja je pala niz stepenice, ali si „postala atraktivna jer je sam župan u pitanju“, a poziv policiji „interesantan samo zato što je praktički došao iz županove kuće.“ To je „to je „realnost ljudskog života, postojanja i nestajanja s ovog svijeta“, „dinamika“ u koju ministri ne mogu ulaziti.

Ili, kako bi to rekli stari gurui iza devet sela, tamo gdje su vile, vuci i hajduci, i gdje se zvijezde kao ptice gnijezde: „Gospodo, mir je, a u miru se gine.“

Nije balet zajebancija, nije berba jagoda kakva taktička vojna operacija ili artiljerijski napad na četnički zaselak.

Mir nije rat, pa da je netko kriv.

Komentara 4

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

Мили

Дубоки наклон.

17 0

Milica

Borise, briljantno kao I uvek. Bravo!

43 0

kid

Gospon, pravo u centar!

40 1

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo