Bilo jednom na smrtovitom Balkanu

Bilo jednom na smrtovitom Balkanu Izvor: N1

Kakav će to divan kraj priče biti!

Baš na godišnjicu one morbidne ekskurzije moštiju cara Lazara - čije su kosti i odsječena lubanja u ljeto 1988. iz Saborne crkve u Beogradu krenule na turneju po „srpskim zemljama“, najavivši sjetvu kostiju na smrtovitom Balkanu devedesetih – trideset godina kasnije ponestalo je u ovoj plitkoj masovnoj grobnici i kostiju i lubanja, pa nam stižu nove, i to ne bilo koje, nego svete, posvećene i osveštane poput Lazarovih.

Najprije je hrvatske domoljube obradovala vijest iz Španjolske, gdje se socijalistička vlada premijera Pedra Sancheza sprema očistiti zemlju od Francova fašističkog smeća, pa umjesto da poput Plenkovićeve vlade osnuju nekakvo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, jednostavno deložirati mošti hrvatskih svetaca Vjekoslava Maksa Luburića i poglavnika Ante Pavelića - do sad blaženopočivajućih u Carcaixentu u Valenciji, odnosno famoznoj madridskoj „grobnici od zlata“ - i deportirati ih u Hrvatsku. Gdje, najzad, i spadaju.

Vijest je, međutim, lijepo obradovala i patriote iz Srbije, pa su tako beogradske Večernje novosti otvorile pitanje, citiram, „da li bi i druge članice Evropske unije mogle da postupe isto“, pa da i Srbija konačno dobije posmrtne ostatke zloglasnog Dimitrija Mite Ljotića, lidera pronacističkog srpskog Zbora i desne ruke njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu, koji je u proljeće 1945., povlačeći se zajedno s braćom ustašama preko Slovenije, poginuo u automobilskoj nesreći u Ajdovščini. Njegovi posmrtni ostaci, sahranjeni tada u talijanskoj Gorici, poslije rata su prebačeni u Sloveniju i sahranjeni na nepoznatom mjestu, pa se u Novostima nadaju da bi – „ukoliko započne“, baš tako piše, „serija ekshumacija“ – i Slovenija mogla deportirati mošti Dimitrija Ljotića u Srbiju.

Hrvatska i Srbija, eto, tjeraju svoje žive – ili, preciznije rečeno, preživjele – desetine i stotine hiljada građana bezglavo bježe iz tih balkanskih ljudojebina, a preostali domoljubi i patriote prizivaju trule, crvljive lešine duhova svojih prošlosti da popune rupe. Bolni krikovi prema Zapadu, očajnički pozivi iseljenicima da se vrate kući i zajedno grade budućnost, sada su precizno adresirani: Ante Pavelić, Maks Luburić, Mita Ljotić. Draža Mihailović, naime, već je u zemlji.

Kakav će to divan kraj priče biti!

Poglavnik Pavelić i njegov general Maks Luburić, zapovjednik logora Jasenovac, na putu kući, istim putem kojim su i stigli – tek s kratkim zadržavanjem u Sloveniji, da pokupe svoga drugara i kolegu Dimitrija Ljotića – pa zajedno preko granice, gdje se iz suprotnog pravca s njima mimoilaze dugačke kolone Hrvata i Srba u četveroredima, s najnužnijim stvarima u prtljazi, na neizvjesnom putu na saveznički Zapad. „Ne tamo, ne tamo!“, paničnim glasom vikat će tri poluraspadnute mumije, „izručit će vas saveznicima!“

Zaista, samo su njih trojica nedostajala, pa da Hrvatska i Srbija budu dovršeni historijski projekti, zamišljeni i projektirani onih dana kad su srpskim zemljama klepetale kosti cara Lazara, a Franjo Tuđman pod dekicom na kauču sanjao kosti ustaša i partizana pomiješane po jasenovačkoj ledini. Hrvatskoj, duboko u međuvremenu uronjenoj u septičku jamu punu ustaških govana, pažljivo i sustavno pražnjenoj od svega što misli i želi drugačije, trideset godina kasnije nedostaje još samo mrtvi Poglavnik, baš kao što i temeljito revidiranom i preuređenom ustaškom zabavnom parku Jasenovaclandu nedostaje samo njegov zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić. A u Srbiji za to vrijeme s nestrpljenjem, kako vidimo, čekaju još samo svoju nacističku perjanicu, ikonu srpskog fašizma, sve se valjda nadajući kako će im Ljotić, što je osiguravao nabavu i infrastrukturu srpskim četnicima, te održavao stalni kontakt s đeneralom Dražom Mihailovićem, konačno reći gdje se nalazi mrtvi Čiča.

Kakav će to divan kraj priče biti!

Avetinjski prazna Hrvatska, sablasno prazna Srbija, a prašnjavim drumovima – kao u Mad Maxu – na turneji rodnim grudama bauljaju crvljive mošti poglavnika Pavelića i svetog Dimitrija u kakvim zgodnim staklenim akvarijima, praćene skupinama imbecila ogrnutih hrvatskim i srpskim zastavama, što pjevaju „Zovi, samo zovi“, pa svatko svoj refren, „Još Hrvatska ni propala“ ili „Vostani, Serbie!“.
Tako će, trideset godina kasnije, završiti veličanstveni projekti Velike Srbije i nezavisne Hrvatske, dvije plitke, blatnjave masovne grobnice na smrtovitom Balkanu. U zemlji će ostati samo mrtvi, živi će - kako je u svakoj razvijenoj nekrofilnoj kulturi vazda bio red – biti jedino leševi svetaca, a u ispražnjenim „grobnicama od zlata“ po savezničkom Zapadu trunut će kosti jadnika što su prije trideset godina povjerovali da su za situaciju u zemlji kompetentni samo grobari.

Kakav će to divan kraj priče biti!

Komentara 25

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

Zuba

Care!

28 1

Yugocinik

Mnogopostovani Dezulovicu, odavno sam prestao da citam tvoje genijalne misli jer me je svaki put ta genijalnost skupo kostala koja se ogledala u beskonacno velikim frustracijama. Evo posle duzeg vremena, zahvaljujuci dosta piva, skupio sam malo hrabrosti da ponovo procitam jedan tvoj tekst. Na moju zalost, konstatujem da si u medjuvremenu postao jos opakiji. Ja sam sklon cinizmu, pogotovu kada su primitivna juznoslovenska plemena u pitanju, ali ti ih napljuva toliko opravdano da ce ova nasa balkanska grozota vrlo brzo poprimiti biblijske proporcije. U svakom slucaju, molim te nastavi ovako, a ja ti se unapred izvinjavam sto te necu citati, jer vise nemam "stomak" za tvoje clanke. Oprosti mi.

46 6

sreten

brdovitom balksnu.

10 12

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo