O smislu hrvatskog turizma

O smislu hrvatskog turizma Izvor: N1/Shutterstock (ilustracija)

O besmislu turizma i mahnitog, bezglavog zujanja pacijenata sa selfie-štapovima oko Zemljine kugle kao posve novom, autentičnom ovovjekom fenomenu, napisane su cijele biblioteke knjiga i pametnih studija.

O besmislu pak hrvatskog turizma, kao najbesmislenijeg od sviju besmislenih turističkih modela, studija je možda gdjekoja i napisana, a knjiga nijedna - tek jedna tanja fascikla novinskih članaka. Poput onoga objavljenog nekidan u bizarre-rubrikama internetskih portala, o natpisu što dočekuje goste na stolovima jedne slastičarnice u Puli, gdje apeliraju na razumijevanje cijenjenih potrošača zbog toga što nema konobara.

Dobro, i ja sam pomislio isto što i vi: to da u slastičarnicama, barovima i restoranima na našoj obali Jadranu nema konobara, odavno nije vijest – mada se, navodno, jedan mladi njemački par kune da im je prošle godine u pizzeriji Monte Carlo u Vodicama već treći dan prišao mladić i predstavio se kao konobar. Ovo je, međutim, nešto drugo. Ne mole u pulskoj slastičarnici za razumijevanje zato što imaju jednog konobara na trideset stolova, ni zato što je majmun dobio na kladionici sto kuna pa javio da neće doći na posao, niti zato što je konobarica uzela petnaest minuta pauze da rodi carskim rezom: ne mole oni za strpljenje zato što konobara, eto, ponekad nema, nego zato što nijednog zaista fizički nema, što uopće nemaju konobara kao takvog. Jednostavno ih do početka turističke sezone nisu uspjeli pronaći.


„Dragi naši, kako još nismo uspjeli pronaći konobarice ili konobare privremeno vas ne možemo uslužiti za stolom, pa vas ljubazno molimo da odete do prodajnog pulta i obratite se prodavačicama!“, stoji tako u potresnom proglasu pulske slastičarnice, iznimno vrijednom historijskom dokumentu, najstarijem poznatom pisanom tragu izumiranja autohtonog hrvatskog konobara.

Da hrvatski turizam ima teško objašnjivih problema s nalaženjem radne snage za nesigurne, iscrpljujuće i slabo plaćene sezonske poslove - da ugostitelji među lijenim Hrvatima ne mogu naći radnika koji bi za par stotina eura radio četrnaest sati dnevno bez dana odmora i plaćenog smještaja - već neko vrijeme priča se kao ekonomski urbani mit: ugostitelji još od prošle godine kukaju i leleče zbog nestašice na tržištu rada, splitski restoran Perivoj navodno je prije mjesec dana zatvoren zbog nedostatka kuhara i konobara za predstojeću turističku sezonu, ali „pulski zapis“ iz svibnja 2018. prvi je zabilježen i vjerodostojno dokumentiran takav slučaj.


Nakon što je hrvatski bruto-društveni proizvod gotovo u potpunosti prepušten sustavu turističke monokulture - iz kojega su za svaki slučaj pažljivo odstranjene sve prateće industrije i komplementarni resori, od poljoprivrede do građevinarstva - a genijalni strateški i vizionarski umovi predvidjeli nam blistavu budućnost „nacije konobara, sobarica, nosača i hostesa“, ispalo je da Hrvati neće niti to. Još do prošle sezone Slavonija je bila veliki kamp za obuku konobara, barmena i sobarica, ali ovoga ljeta iznenada je, kako vidimo, ponestalo i Slavonaca. Ostalo ih je još taman nešto malo za pultove i šankove, sve dok za koji tjedan ne osvanu „ljubazne molbe dragim gostima“ da se, budući „nismo uspjeli pronaći ni konobarice ni prodavačice za prodajni pult, posluže sami“. I, jasno, „svakako da uplate odgovarajući iznos uvećan za uobičajenu napojnicu, hvala i posjetite nas opet“.


Iz nekog samo njima poznatog razloga, eto, potpuno isti posao – raznošenje kave, piva i sladoleda među stolovima – u potpuno istim hotelima, barovima i slastičarnicama Hrvati danas radije rade u Irskoj nego u Hrvatskoj. James Joyce siromah i dan-danas u Puli sjedi za svojim stolom na terasi bara Uliks i čeka konobara, a ovaj još lani otišao raditi u Joyceov Dublin, pa ga čeka u Kiernanovu pubu iz dvanaeste epizode Ulyssesa. Brončani Joyce na pulskim Giardinima, preko puta škole u kojoj je radio, nije tako više spomenik velikom piscu, već vremenu kad su veliki pisci iz gladne i siromašne Irske dolazili ovamo zarađivati za život predajući u školi, da bi praunuci njegovih učenika iz gladne i siromašne Hrvatske odlazili u Irsku raditi kao konobari.


Može li gore? Na sreću, može. Sretna je, eto, okolnost za hrvatski turizam ispala da uvijek može i svaki put postoji gore, da će vazda negdje biti gore i da će Hrvatska uvijek nekome biti obećana zemlja. Nekad je to bila Irska, a danas su to, recimo, Bosna, Srbija ili Makedonija.


Jednako kako su strani turisti – u hrvatskom jeziku, mimogred budi rečeno, klasični pleonazam, jer domaći turist u Hrvatskoj ne postoji, turist je po definiciji stranac - u genijalnoj hrvatskoj strategiji neiscrpan resurs oko čijega se povratka ne isplati pretjerano truditi i hiniti gostoljubivost, jer uvijek postoji novih stotinu milijuna Kineza koji će doći sljedeće godine, jednako će neiscrpan resurs - oko koje se jednako ne isplati truditi - postati i jeftina radna snaga.


U Ministarstvu rada ove su godine tako već pripremili pet hiljada radnih dozvola za strance: hrvatska razvojna strategija, dakako, ne predviđa škole, pa nam stotinu godina nakon Jamesa Joycea umjesto stranih učitelja dolaze strani konobari, kuhari i sobarice. Hrvati tako idu konobariti u Dublin, dok u Dubrovnik dolaze konobari i konobarice iz Makedonije, Srbije i Bosne i Hercegovine. I već sutra – pod uvjetom, jasno, da hrvatski turizam uopće opstane do sutra - radit će nam konobari iz Libije, kuhari iz Gane i taksisti iz Sudana. U hrvatskoj ekonomskoj teoriji, svjetsko se tržište dijeli na turiste, konobare i Hrvate.


A Hrvati na one koji su otišli u Irsku i one koji još nisu.


Netko će se, dopuštam i tu tanku mogućnost, zbog toga ozbiljno naljutiti - neće proći dugo prije nego prvi tamnoputi konobari ili taksisti budu pretučeni jer „Hrvatima otimaju radna mjesta“ – ali to će jednostavno tako biti, po istom onom načelu po kojemu uvijek može gore, iz kojega proizlazi temeljni hrvatski ekonomski zakon da sve što može biti gore – gore biti i mora. A od besmislenog modela po kojemu će strani vlasnici za strane turiste u Hrvatskoj držati hotele i restorane u kojima će raditi hrvatski urođenici što žive u dovoljno dalekim predgrađima, besmisleniji je još samo model po kojemu će strani vlasnici za strane turiste u Hrvatskoj držati hotele i restorane u kojima će raditi strani konobari i kuharice. Dok će Hrvati živjeti u dovoljno dalekim predgrađima Dublina.


To je, ukratko, održivi hrvatski turizam: Australci i Korejci dolazit će u Hrvatsku niskobudžetnom kakvom njemačkom ili belgijskom kompanijom, sletjet će u Zagrebu na francuski aerodrom, pa na moru odsjesti u resortu ruskog ili nizozemskog vlasnika, podizati pare s bankomata jedne od austrijskih banaka, od albanskog preprodavača kupovati smokve iz Alžira, od turskog kolege zgodan suvenir proizveden u Kini ili Vijetnamu, i na koncu večerati u autentičnom tajlandskom restoranu nekog poduzetnog Talijana, gdje će ih ljubazni konobari iz Bangladeša posluživati na tečnom engleskom jeziku. Kojega će ih, dakako, učiti irski pisci.


A hrvatska država živjet će od poreza što će ga svojoj domovini plaćati imućni hrvatski konobari u Irskoj.


Sve je zapravo tako precizno i pomno uređeno da jednostavno ne vidim kako stvar može propasti. Jedino da Irska, štajaznam, legalizira pobačaj, pa da Hrvati biološki izumru.

Komentara 4

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

gorki

burazeru, svaka čast! uz malo sreće, mi nećemo ući u eu, pa će baši konobari moći samo tri meseca polugodišnje da borave u hr. bilo bi strašno da nam, sa dve hiljade evra godišnje, konobari budu okosnica društva.

55 1

Proka

Umjesto kistom i piturom,Boris običnim perom slika našu svakodnevnicu. No,kod očiju,slijepih.....Možda neki audio sa razglasa,svakog dana u podne ili tome slično

40 0

Đokica

Pa ti si car

56 0

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo