Kako je Vakula spasio komunizam?

Kako je Vakula spasio komunizam? Izvor: N1/Pixsell/Marko Lukunić

Cijela slavna Operacija Barbarossa, veličanstveni marš od Starčevićeva doma do Jelačićeva trga, oslobađanje Zagreba od boljševika i svečana Prisega Domovini, sve je propalo zbog par zareza ispod nule i par prstiju prhkoga snijega!

„'Dalmatinske kamenice?'“, pitao sam Poglavnika. Ante Pavelić nasmijao se i podigao poklopac zdjele, otkrivši u njoj sluzavu neku želatinoznu masu. 'To je poklon od mojih vjernih ustaša. Dvadeset kilograma ljudskih očiju.'“

Da nije toga kratkog, ali zloglasnog pasusa u kojemu fantazira o zdjeli ljudskih očiju na radnom stolu Poglavnika Pavelića, nitko u Hrvatskoj možda ne bi ni čuo za čuvenog talijanskog diplomata, novinara, književnika i redatelja Curzija Malapartea. A možda bi, da nije te kratke epizode – samo naglas razmišljam – netko u Hrvatskoj nekad i objavio njegov kultni Kaputt iz 1944., s onim nezaboravnim opisima Poglavnikovih golemih dalijevskih ušiju.

Jedinstveno, polufikcionalno svjedočanstvo Drugog svjetskog rata Malaparte je pisao na temelju svojih izvještaja s europskog istoka, kojim je ranih četrdesetih glavinjao kao ratni reporter. Za rimski dnevnik Corriere della Sera pratio je tako i nacistički pohod na Sovjetski Savez, Hitlerovu mahnitu avanturu koja je na kraju cijela stala u drugu jednu znamenitu Malaparteovu epizodu - sliku koja će ga, uostalom, divljim asocijativnim brzacima na kraju i dovesti do Poglavnikova stola sa zdjelom ljudskih očiju.
Te ratne zime 1942., negdje baš u ovo doba godine, Malaparte je sjedio u varšavskom Europeiski Cafeu, kad je za susjednim stolom zamijetio njemačke vojnike kako poput zombija, ne trepćući, tupo zure oko sebe: odjednom, shvatio je da ti mladići uopće nemaju očne kapke. „Vidio sam već vojnike bez vjeđa, nekoliko dana ranije na peronu u Minsku“, prisjetio se zgranuti Malaparte. „Hiljade i hiljade njemačkih vojnika ostalo je bez udova, hiljade njih bez smrznutih i otpalih ušiju, nosova, prstiju i spolovila, mnogi od njih i bez očnih kapaka, što su im otpali kao komadi mrtve kože.“

Tako je, baš nekako ovih dana prije sedamdeset i šest godina, skončala Hitlerova Operacija Barbarossa, tako je - na prigradskim ruskim peronima punim smrznutih njemačkih vojnika bez ušiju i vjeđa – završila slavna bitka za Moskvu. Ništa Führer nije naučio iz ruske zimske golgote Napoleona Bonapartea – više je, čini se, naučio sam Curzio, izabravši onomad za pseudoprezime Bonaparteov antonim Malaparte – ali su iz ruske zimske golgote Adolfa Hitlera ponešto naučili njegovi vjerni ustaše, kojima su i samima kapci otpadali oko Staljingrada.

„Autohtona - Hrvatska stranka prava zbog vremenskih prilika otkazuje najavljeni skup u Zagrebu od 25. veljače 2018. godine. ZA DOM SPREMNI!“ Tako je ovih dana predsjednik A-HSP-a Dražen Keleminec javno opozvao ovogodišnje okupljanje na Trgu bana Jelačića, na kojemu se tradicionalno svakoga 25. veljače, na obljetnicu obnove HSP-a, mrki ustaše u crnim uniformama postrojavaju na „prisegu Domovini“. Ove godine, međutim, njihova je gromka zakletva otkazana zbog nadaleko zloglasne zagrebačke zime. Toliko je, kažu, bilo hladno da se strašnim pravašima – što da vam pričam – govno smrzlo.

Eh, da je Curziju Malaparteu u glavnom ustaškom stanu bilo biti ove zime! Točno u prostorijama A-HSP-a u Ilici vidim Poglavnika Keleminca kao u Hirschbiegelovu Der Untergangu, ljutog nad raširenom turističkom kartom Zagreba.

- Und Vakula? Was Vakula sagt? – nervozno je iscijedio Poglavnik, dok su se ustravljeni suradnici oko njega nijemo pogledavali i gutali knedle.
- Vakula? Hm… – nakon nekoliko dugačkih trenutaka neugodne tišine promucao je jedan, neki Bingula iz Virja. – Vakula kaže da će u nedjelju u podne biti… dva-tri…
- Dva-tri? Er ist Feigling! Verätter! Versager! U pičku materinu! – bijesno je urlao Poglavnik, drhtavim rukama skidajući naočale i strijeljajući pogledom po sobi. – Kinđerski?... Kinđerski, kako stojimo sa zimskim gaćama? Dva-tri Celzija!?! Gefickt scheiss! Kakvi smo s Labellom, imamo li onoga moga plavog, For men, kako se zove, Active care?
- Dva-tri… ali ispod nule, moj Fireru – ispravio ga je na koncu doglavnik Vladimir Kinđerski, povlačeći se korak unazad. – Bit će dva-tri stupnja ispod nule.
- I snijega – oprezno je u to dometno onaj Bingula. – Vakula kaže da će padati snijeg.

Tiše i gluhije nije valjda bilo ni u Hitlerovu berlinskom bunkeru, kad je ono Generaloberst Alfred Jodl zaprepaštenom Füheru oprezno natuknuo da nema ništa od kontranapada Obergruppenführera Felixa Steinera i njegove 11. SS Panzer Armije. Bit će i deset sekundi nijemoga užasa prošlo prije nego je Poglavnik Keleminec udario šakom po stolu i zagrmio, zatresla se Ilica kao da je sad tramvajskim šinama prošao teretni vlak pun Židova. Tako je bijesni Keleminec lupao šakom da se prosula cijela ona velika zdjela sa njegova stola.

„Ljudske oči?“, pitao bi Curzio Malaparte da mu je ove zime bilo biti kod Poglavnika, sve sakupljajući parketom glavnog ustaškog stana neobične mutnostaklaste kuglice, a ovaj bi se nasmijao i pružio Curziju zdjelu. „To je poklon od mojih vjernih ustaša: Strepsil pastile. Probajte, naranča, limun, mentol. Eh, da je Hitler imao Strepsil… Ne bi se feldmaršal Von Brauchitschs zaustavio do Kamčatke!“

Tako je, eto, baš nekako o sedamdeset šestoj godišnjici njemačke katastrofe u Rusiji, završila slavna „Prisega Domovini na Trgu bana Jelačića“: tako je – uz topli čaj, plavi Labello i Strepsil od limuna i meda, u zagrebačkom nekom prigradskom Europeiskom Cafeu punom crnokošuljaša smrznutih govana - završila historijska bitka za Zagreb. Cijela slavna Operacija Barbarossa, veličanstveni marš od Starčevićeva doma do Jelačićeva trga, oslobađanje Zagreba od boljševika i svečana Prisega Domovini, sve je propalo zbog par zareza ispod nule i par prstiju prhkoga snijega!

Da ima gdje, i Führer bi se poput Poglavnika mrtav u grobu okretao. Nije se on Zorana Vakule bojao kao Keleminčevi crnokošuljaši. „Čovjek ne smije vjerovati vremenskim prognozama“, upozorio je Hitler čekajući listopada 1941. vijesti iz Rusije, u jednom od bezbroj njegovih Tischgespräche, pedantno snimljenih i objavljenih razgovora i monologa iz Berchtesgadena i Vučje jazbine.
Ima u knjizi „Oluja rata“ britanskog povjesničara Andrewa Robertsa još divnih primjera Führerova prezira prema meteorolozima i meteopatskim pičkicama. „Odijevanje dugih hlača meni je uvijek bilo sramotno“, povjerio se tako suradnicima 1942., rezigniran izvještajima iz Rusije. „Čak i na temperaturama od deset Celzija ispod nule, ja sam nosio lederhosen. Osjećaj slobode koje daju tradicionalne bavarske kratke hlače je prekrasan, i odbacivanje lederhosena jedna je od najvećih žrtava koje sam podnio. Ništa do pet stupnjeva ispod nule ja nisam ni primjećivao! U budućnosti, kažem vam, imat ćemo Planinske brigade SS-a u lederhosen hlačama!“

Je li, naime, bilo do prognoze ili do dugih zimskih hlača, u kojima se Nijemcima ledila krv - umjesto da su nosili ponosne kratke lederhosene, od kojih bi se krv u žilama ledila Rusima – tek Hitlerova se armada iz smrznutih ruskih tajgi povukla otpalih kapaka. I dok joj je za to trebalo četiri-pet mjeseci najhladnije zime dvadesetog stoljeća, zloglasna ruska rasputica od smrznutog blata i minus trideset osam stupnjeva Celzijusa, tričetvrt vijeka kasnije strašni su se ustaše s glavnog metropolitanskog trga povukli zbog nekoliko prpošnih pahuljica na tendi uličnog prodavača kuhanog vina!

Sunce ti zubato jebem, i šestinske su se kumice toga jutra uredno pojavile na Dolcu, gradska se starčad penjala na misu u katedrali, čak i zagrebačke škole i vrtići sve ove dane uredno rade – te nedjelje, samo još ovo i neću više, na Sljemenu se održavao Dječji veleslalom! - a moćne ustaške trupe u isto su vrijeme zbog zime otkazale šetnju Jelačić placom!
Vama je, jasno, sve ovo smiješno, ali ničega smiješnog neće biti kad nam sa snježnim pahuljicama na Trg bana Jelačića stigne i Crvena armija, i kad na kraju ne bude ništa od kontranapada pičkica u lederhosenima iz Keleminčeve Panzer bojne, kad ih dakle sutra neki Curzio Malaparte u kakvom zagrebačkom kafiću ugleda kako poput zombija, ne trepćući, tupo zure oko sebe, i odjednom zgranut shvati da su tim mladićima u strahu velike oči.

„Strepsil bomboni?“, pitat će onda Poglavnika, a ovaj će se nasmijati i podignuti poklopac zdjele, otkrivajući u njoj neobične mutnostaklaste kuglice: „To je od mojih vjernih ustaša. Dvadeset kilograma smrznutih ljudskih jaja.“

Komentara 11

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

Skopljanac

Feeeeenomenomenalno.

14 0

Mitar

Sjajno, onako "Dežulovićevski".

20 0

B.

Montipajtonovski britko. Svaka cast!

24 0

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo