Zatvori

Grobari Jugoslavije

Grobari Jugoslavije Izvor: N1

Takvi, eto, blistavi umovi – zato vam zapravo sve ovo pričam – zalog su novog bratstva i jedinstva Hrvata i Srba.


Koliko god puta da su u separeu one kafane na Savskom Vencu prolazili cijeli plan, nisu mu mogli pronaći slabu točku. Da, pardon, tačku. Ni u jednom trenutku na kraj pameti nije im nije pao plan B, za plan B nije bilo baš nikakve potrebe: plan A bio je upravo demonski savršeno domišljen i teoretski je bilo gotovo nemoguće da – kako kažu u Beogradu – „prdne u čabar“. Kad su ga deveti put pretresli tačku po tačku, shvatili su kako je toliko genijalan da je gotovo pa šteta potrošiti ga na jednu nogometnu utakmicu: s tako minuciozno razrađenim operativnim planom jednako su mogli izvršiti, recimo, i državni udar u Washingtonu ili, štajaznam, početi nekakvu revoluciju u Rusiji.

Na tu posljednju upadicu malo se društvo u kafani grohotimice nasmijalo, pa nazdravilo dunjevačom. Njih šestorica iz Splita stresli su glavama, a onda je jedan stariji bilmez, očito glavni među domaćima, zapjevao „Kud narodna vojska prođe, srećna će se zemlja zvat“. Šestorica iz Splita smijala su se i ponavljala za njim „tra-la-la-la“. Nikad nisu čuli pjesmu, ali tekst je bio ludilo.

Sve bih, eto, dao da sam toga dana mogao biti u separeu kafane na Savskom Vencu u kojoj su šestorica stasitih splitskih bizona - sve odreda županijskih prvaka svijeta u ultimate-fightu i srodnim društvenim igrama - sa domaćinima pretresali genijalni plan za večerašnji „večiti derbi“ između Partizana i Crvene zvezde, s kojega će se na kraju toga historijskog dana samo čudesnom igrom slučaja vratiti živi. Ili barem živi u strogo tehničkom smislu, onom dakle u kojemu se život definira čovjekovim vitalnim funkcijama.

Ne, bez zajebancije: kakav je bio njihov plan, što su se točno dogovorili, kako su uopće - to mene zanima – splitski ultimatfajdžije zamislili cijelu stvar? Njih šestorica, uz pomoć par domaćih iz protivničke frakcije Grobara, maskirani u navijače Partizana i naoružani bengalkama upast će na stadion JNA i najebati se majke svima na južnoj okuci, koliko god ih tamo ima, polomit će do posljednjega svih deset hiljada navijača Partizana iz vladajuće frakcije Alkatraz i trijumfalno preuzeti čuveni „jug“, sve pjevajući „SNS-pederi, fudbal ste sjebali!“, ili tako nešto? Pa zavladati beogradskim narko-tržištem i odjahati u legendu kao zloglasni „sućidarski klan“, da se sljedećih stotinu godina po beogradskom asfaltu sa strahopoštovanjem priča o onoj „šestorici ustaša“ iz Splita što su onomad sami samcati poubijali deset hiljada Grobara?

- Genijalno – oteo se jednome od splitskih bizona uzdah iskrenog divljenja. – Ko je smislija plan?

- Peca Šeldon – pokazao je onaj glavni na sušičavog nekog, tetoviranog bolida u dnu stola. – Zovemo ga Šeldon Kuper, on je naš demonski mastermajnd.

- Demonski šta?

- Mastermajnd.

- A, to.

I zaista, mora se čovjek pokloniti tom azurno dubokom umu, koji god mastermajnd domislio briljantan plan da tucet njih upadne na „večiti derbi“ i golim rukama poubija deset hiljada Partizanovih navijača. Ne, pazite, deset hiljada učenika leskovačke muzičke škole Stanislav Binički na ekskurziji u Beogradu, ne deset hiljada plesača iz baletnog ansambla Narodnog pozorišta, ne deset hiljada dece iz obližnjeg obdaništa Cvetić Repić u obilasku stadiona JNA, nego deset hiljada jednako izbrijanih, tetoviranih i školovanih bilmeza. Istih dakle kao što su bila splitska šestorica, samo, kako bih rekao, njih deset hiljada.

Plan je, kažem, bio upravo demonski savršeno domišljen i teoretski je bilo gotovo nemoguće da – kako ono kažu – „prdne u čabar“.

Pa ipak, eto, prdnuo je. Što je i kad točno pošlo ukrivo, gdje je bila greška, tko je zajebao, vjerojatno se nikad neće saznati: tek, šačica od deset hiljada beogradskih štemera s Partizanove južne tribine nekako je nakon nekoliko sekundi uspjela savladati krdo splitskih bizona i najebati im se majke svima, koliko god ih je bilo, porazbijali su do posljednjega svu šestoricu, izrezbarili ih noževima, isjekli im nosove i uši, popekli bengalkama, polomili im ruke i noge, pa ih skinuli do gola i polumrtve bacili s južne tribine na tartan stazu, baš kao da je južina negdje na Mljetu ispljunula na žalo šest morževa u visokom stupnju raspadanja. A morževi – koji na traumatologiji Vojno-medicinske akademije, koji u Centralnom zatvoru, koji kod istražnog sudije – do danas se pitaju gdje su pogriješili.

Takvi, eto, blistavi umovi – zato vam zapravo sve ovo pričam – zalog su novog bratstva i jedinstva Hrvata i Srba. Sve ove godine, shvaćate, državotvorna tupež drži na oku nas par novinara, pisaca, profesora i bolećivih pjesnika, onih Tuđmanovih „crnih, zelenih i žutih vragova, smušenjaka, smutljivaca, mutikaša, bezglavnika, jalnuških diletanata i prodanih duša“ posvećenih suradnji sa srpskim banditima, hrvatske obavještajne službe, tajne policije i vigilantske patrole dvadeset pet godina nadziru i prisluškuju naše male ušljive redakcije, a cijelo to vrijeme Titovu im Jugoslaviju - ono, kako se to nekad zvalo, „oružano bratstvo hrvatskog i srpskog naroda“ - pred očima im u ultimate-fight, kick-boxing, kurac-palac i pajser-bubreg kafanama, teretanama i klubovima, sve uz dunjevaču i steroide za trkaće konje, obnavljaju otečeni morževi s Poglavnicima i Đeneralima tetoviranim na izbrijanim potiljcima!

Nije li to izvanredno? Stražarima hrvatske državne pravice crveni se alarm upali kad Miljenko Jergović na beogradskom sajmu knjiga sretne Svetislava Basaru, a ništa im ne zvoni kad malo dalje na Savskom Vencu naoružane bande hrvatskih i srpskih specijalaca zaista dogovaraju zajedničke ratne operacije, pa duže lično naoružanje i postrojavaju se u jugoslavensku Ultimatfajtoslobodilačku vojsku. Iz nekog razloga, međutim, kad krvožedni ljudi-regali iz Hrvatske i Srbije – jedini u cijeloj priči kojima istinski nije važno koje su krvi i vjere – po beogradskim špelunkama raspiruju čelično bratstvo i jedinstvo, pa se organiziraju u cijele teško naoružane proleterske brigade, to je samo organizirani kriminal, a kad hrvatski pisci u Beogradu recitiraju poeziju to je, razumije se, obnavljanje Jugoslavije.

Hrvatima je tako preostala tek jedna historijska prilika, ona sićušna, slaba šansa da Jergovićev i Basarin upravo demonski savršeno domišljen plan – što se ono kaže – „prdne u čabar“, da u jednom trenutku nešto nekako pođe ukrivo, da se dogodi neka posve nevjerojatna greška, da netko od njih negdje zajebe.

U protivnom, ni „sućidarski klan“ neće nam pomoći.

Komentara 22

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Poslednji komentari

nele

Tri puta citam. Umirem od kombinacije smeha i straha. A tekst zovijalno umetnicki vrh. Genijalno.

2 0

vl

Vrzino kolo. Mladost naših društava otimaju i regrutiraju pan balkanski mafijaši.

11 2

Rek®eator

Zanimljivo i simptomatično je da na hrvatskom portalu N1 ama baš niko ne komentariše ovaj perfektan tekst. Tek, neretko sam veoma ponosan na nemuštu činjenicu da (svaka čast i poštovanje ostalima) živim u najslobodarskijem delu Jugoslavije — Srbiji! Niko od ovdašnjih „komentatora“ ne izmišlja toplu vodu, niti pretenduje na Pulicera, ako izbaci iz sebe puku misao koja duhovito i(li) pronicljivo upotpunjuje visprenost pojedinih kolumnista, stamenih u svojoj odvažnosti i trezvenosti. Zdrav razum, makar u rudimentima, znači i sve ugušeniji smisao da vredi živeti. Jer, oko tebe ima — ljudi.

56 5

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo