Zatvori

Odgoj djevojaka u Hrvatskoj

Odgoj djevojaka u Hrvatskoj Izvor: Draško Momirski

Ove su subote, kako vidim, javnost i mediji ostali šokirani izvještajem Sigurnosno obavještajne agencije, koja je na predziđu islama u bespućima Iraka, Afganistana i Sirije među ratnicima Islamske države otkrila i hrvatske državljane.

Kao Kurosawinih Sedam samuraja ili Sturgesovih Sedam veličanstvenih, u svemu sedam hrvatskih odmetnika i revolveraša prezrivo je napustilo dekadentni europski građanski komfor i odjahalo u daleki neki gradić, Raka se zove, braniti ustrašene arapske seljane od beskrupuloznih američkih bandita.

Ne bi to, razumije se, samo po sebi bilo ništa šokantno: Hrvatska je, kako znamo, svoje pasoše dijelila kao Konzumove bonove, pa ako su tu bezvrijednu knjižicu imali i kojekakvi bugarski šibicari, albanski mafijaši i kolumbijski narkobossovi, pola zemunskog i kompletan surčinski klan, nikoga ne bi osobito šokiralo sve i da su jednu takvu - na ime, štajaznam, Kristijana Horvata - američki specijalci našli u unutarnjem džepu pancirne jakne kalifa Bagdadija, a kamoli da je u svome dvojnom državljanstvu imaju i nekakvi selefijski mufljuzi iz Gornje Maoče, koji nikad čestito nisu ni vidjeli Hrvatske.

Ono što se samo po sebi hrvatskoj javnosti i medijima jest iznašlo šokantnim bilo je otkriće da se među džihadistima u Raki zatekla i jedna naša, hm, aktivna sugrađanka, među sedam veličanstvenih ne samo jedina žena, već jedina od hrvatskog ćaće i hrvatske matere, hrvatskoga imena i hrvatskoga prezimena, jedina koja je baš živjela u Hrvatskoj i kojoj je pasoš Republike Hrvatske bio jedini kojega je imala. Ono pak što se tako šokiranoj javnosti i medijima iznašlo još šokantnijim njen je životopis, u kojemu se veli kako tridesetogodišnja bivša studentica prava - što je „voljela putovati svijetom i obilaziti europske muzeje“ - potječe iz ugledne zagrebačke građanske obitelji, od oca poljoprivrednog stručnjaka, majke arhitektice, bake magistrice farmacije i djeda inženjera elektrotehnike, koji su svi, dakako, zgranuti izborom svoga djeteta, odgojenog - kako kažu – „u katoličkom duhu“.

Zbilja, što je Hrvaticu odraslu u obitelji pobožnih intelektualaca i odgojenu u katoličkom duhu moglo zavesti na brdo s kojega nema silaska, ono što se, kad Muhamed nije htio njemu, samo uputilo Muhamedu, tamo na drugi kraj Zemljine ploče? Što je mladu, obrazovanu Hrvaticu odgojenu u katoličkom duhu – u duhu dakle ljubavi, milosrđa i opraštanja - moglo zavesti da se pridruži primitivnim divljacima što se najstrašnije obračunavaju s izdajnicima, krivovjernicima, neznabošcima i bogohulnicima, pa njihova izmrcvarena i raskasapljena tijela vuku prašnjavim seoskim drumovima, dok okupljena rulja zajedno s malom djecom skače i pleše, pali ćafirske zastave i rafalima iz kalašnjikova slavi tuđu smrt kao svoj najdalji duhovni doseg, sve kličući Gospodaru svijeta, „Tebe, Allahu, samilosni Gospodaru svih svjetova, hvalimo!“. Ili da preformuliram pitanje: što joj je drugo - odgajanoj u katoličkom duhu – uopće preostalo?

Iste subote, recimo, kad su novine objavile šokantni izvještaj o uzornoj Hrvatici što je „odgojena u katoličkom duhu“ preskočila s predziđa kršćanstva na predziđe islama – s Antemurale christianitatis na Antemurale islamitatis – pa se pridružila borcima Islamske države, hvarski je župnik Mili Plenković svoj status na Facebooku započeo evanđeoskom porukom ljubavi: „Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.“

Da neki katolici znaju mrziti jednako ustrajno i ognjeno kao i neki muslimani, nismo – šućur Allahu – prvi put čuli. Da dozivaju nečiju nesreću i raduju se nečijoj smrti, nije ni to prva vijest. Da se u mržnji radovati nečijoj nesreći i smrti među katolicima umiju čak i svećene glave, ni to nije nezabilježeno. Ono što je, međutim – ili barem do sad - bilo nezabilježeno, jest da to i otvoreno kažu. Kukavički prijetvorno, što se već poodavno računa u jednu od njegovih glavnih osobina, hrvatski je kler svoj govor mržnje – kao i svaki drugi, uostalom – zlatokitio ispraznom, općenitom retorikom, okolišajući da bilo što o bilo čemu, pa tako i svašta o svakome, kaže jasnim i razumljivim narodnim jezikom. Sve dok se nije pojavio don Mili Plenković, kojemu je konačno dopizdilo obuzdavati svoju kratku pamet i dugačak jezik.

„Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein“, čista srca i ruku u hvalu raširenih nebesima objavio je u svome nekrološkom ditirambu hvarski župnik, „drago mi je da je nestao s pozornice ovog svijeta“, kaže on jednostavno i radosno, onako kako se to katolička kultura pristojno „obraduje“ kad se rodi dijete ili joj bude „drago“ kad je muško. I samo još nametnute društvene konvencije, Zakon o oružju i apsurdni institut javnog reda i mira spriječile su obradovanog velečasnog da uzme kalašnjikov i ispali u zrak pet-šest rafala, pa da Goldsteinovu smrt proslavi dostojno, kako je pokojnik zaslužio, zajedno sa župljanima plešući, skačući, šenlučeći i paleći na hvarskoj pjaci jugoslavenske i izraelske zastave, sve kličući Gospodinu Bogu Sabaotu, „puna su nebesa i zemlja Tvoje slave, hosana u visini, hosana u visini!“.

„Obradovala nas je vijest“ – otprilike tim riječima, uostalom, započinje svako priopćenje Islamske države „obradovane“ napadima njihovih bojovnika po ćafirskom svijetu i brojkama mrtvih i ranjenih. „Obradovala nas je vijest o napadu u glavnom gradu prostitucije“, točno tim riječima - „obradovala nas je vijest“ – zloglasni je bošnjački islamistički portal Vijesti ummeta, recimo, prije dvije godine popratio terorističke napade u Francuskoj, slaveći smrt stotinu trideset građana Pariza, zapadnih ćafira i, jasno, mrzitelja islama. Točno tim riječima – „Obradovala nas je vijest o požaru u Londonu“ – britanska je javnost bila šokirana prije tri mjeseca, kad je ono oganj progutao londonski neboder Greenfell Tower zajedno s osamdeset stanara, a društvene mreže osvanule naplavljene komentarima muslimanskih ekstremista, što su „obradovani viješću o smrti osamdeset ljudi“ žalili što ih nije i više, jer Britanci, jasno, „šire laži o Islamskoj državi“.

Činjenica da su većina žrtava u katastrofalnom požaru bili mahom muslimanski imigranti, velečasne je komentatore omela po prilici onoliko koliko je velečasnog Milija Plenkovića omela činjenica da je Slavko Goldstein - taman da je samo bio jedan od osnivača VUS-a, utemeljio Sveučilišnu nakladu Liber i izdao Anićev Rječnik hrvatskoga jezika - za hrvatsku nacionalnu kulturu napravio možda čak i više od hvarskog župnika. Točno dakle onoliko koliko ga je Božja zapovijed „Ne laži!“ omela da Goldsteina lažno optuži za laž.

Don Mili Plenković, jasno, u hrvatskoj katoličkoj kulturi nije izdvojeni, usamljeni incident. Cijela ta kultura - od biskupa Košića, Thompsonova pratećeg vokala koji ovih dana s oltara cinično skandira „živjela srpska Hrvatska!“, do cijele križarske vojske na čelu s pučkim karizmatikom don Anđelkom Kaćunkom, što je društvene mreže naplavila podrškom za velečasnog Milija, pridruživši se razuzdanom šenlučenju nad lešom prekasno crklog židovskog mrzitelja Hrvatske – duboko je kontaminirana posve iracionalnom mržnjom, koju od Islamske države dijeli još samo tanka kartonska ograda društvenih i zakonskih konvencija.

I samo valjda te nerazumne, nametnute konvencije za sad sprječavaju takav „katolički duh“ da poput braće iz kalifata uzmu radost u svoje ruke, i da za malo iskrene sreće ne mora više čekati onoga Gospodara sviju svjetova što ga ćafiri zovu „biologijom“. Samo najzad te nerazumne, nametnute konvencije natjerale su sirotog župnika da sutradan povuče svoje riječi, napisane – kako je rekao – „na krivi način i u krivom trenutku“. „Pravi način“ je, shvatili smo, onaj tradicionalni, kukavički prijetvoran, zlatokićen ispraznom, općenitom retorikom, koji okoliša da jasno i razumljivo kaže bilo što o bilo čemu, pa tako i svoje mišljenje o smrti jednog ćafira. Kad je pak za to - za radost dakle zbog nečije smrti - „pravi trenutak“, ostaje nedokučivo nekatoličkom duhu. Za radost zbog Titove smrti, recimo, pravom je prijetvornom katoličkom duhu pravi trenutak nastupio tek nakon desetak godina.

Te, najzad, nerazumne i nametnute konvencije – što su natjerale don Milija da na koncu pokunjeno pojede svoj status sa Fejsa - natjerale su valjda na kraju jednu mladu ratnicu, zarobljenu u hrvatskom tijelu i „katoličkom duhu“, da sreću i „obradovanost“ potraži na drugom kraju ravne ploče, tamo gdje se s izdajnicima, krivovjernicima, neznabošcima i bogohulnicima ne obračunava preko Fejsa, gdje se nad njihovim leševima slobodno i nesputano skače i pleše, pale ćafirske zastave i šenluči rafalima iz kalašnjikova, sve kličući Gospodaru svijeta.

A velečasni „katolički duh“, što da vam pričam, baš onako šokiran.

Tagovi: kolumna

Komentara 29

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

Jelena M

Borise, Vi ste genije!

10 0

Bane

Inspiracije ne hvali, Boris je zahvata kao dlanom vodu iz potoka i toli zedj onima koji su počeli da sumnjaju u normalnost sadašnjice, i okuplja osobe koje se ne ulivaju u kolotečinu nametnutog i uliva nadu u povratak istinskih vrednosti. Još jednom Bravo.

12 3

Ami

Nije hvali nego fali. Ostalo se gubi pored ovakvih gresaka.

10 1

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo