Bilješke jedne budale

Bilješke jedne budale Izvor: N1

To da sam sa sve pedeset tri godine na leđima i dalje – sad je već izvjesno - neizlječivo naivna i glupa budala, nije ništa nova, zajebao je mene tko je stigao, od Zinedinea Zidane do Alekse Šantića. Razine, međutim, do kojih moja naivnost i glupost sežu, e to je uvijek novo i nedosegnuto: na te goletne visoravni ljudska noga još kročila nije.

Evo vam samo pretposljednji primjer.

Cijelu proteklu jesen, zimu i proljeće vozili smo se Rose i ja magistralom od Vruje do Splita i natrag, hiljadu puta prošli smo taj put, i svih hiljadu puta skidali gospe i svece – dobro, to samo ja, jer Rose ne beštima – uglednom omiškom poduzetniku koji je u Dućama udario zidati golemi nekakav hotel i dizalicom zauzeo cijelu jednu traku ceste, pa uz ionako sporu i neprotočnu magistralu posadio onaj privremeni cestovni semafor za reguliranje prometa.

Od početka, istina, bilo je sumnjivo što lola gradi luksuzni, kako se to reče, beach resort odmah uz magistralu, očekujući valjda da mu dobrostojeći penzioneri iz Luksemburga plate tristo eura noć, pa ujutro s luftmadracem pod rukom do plaže pretrčavaju službeno, prema EuroRAP-u, najopasniju cestu u Europi - kao kornjače na Galapagosu, pa koji preživi – ali ugledni omiški poduzetnik u novinama je objasnio kako će od njegova hotela do plaže voditi suvremeni pothodnik ispod magistrale: pa neće mu valjda gosti do plaže pretrčavati najopasniju cestu u Europi? Cijelu smo proteklu jesen, zimu i proljeće čekali tako pred građevinskim semaforom u Dućama, sve dok pred ljeto nisu skinute skele s gradilišta, ostavivši jasnim da nikakav pothodnik tu nikad planiran nije ni bio.

- Ne razumijem, kako je genije to zamislio: da mu gosti plaćaju tristo eura noć, pa ujutro s luftmadracem pod rukom pretrčavaju najopasniju cestu u Europi? – ponovio sam onda naglas, čekajući zeleno svjetlo.

- Neće, naravno. Napravit će svoj privatni semafor – lakonski je odgovorila Rose.
Nasmijao sam se njenoj uspjeloj dosjetci, pa je čak negdje u primozgu i zabilježio, da je iskoristim u nekoj od mojih opsesivnih antiturističkih i antipoduzetničkih zajebancija. Privatni semafor. Mogao bi, na primjer, biti i na žetone, „prijelaz ceste deset kuna“. A onda, zašto stati na privatnom semaforu na žetone, što pred svojim hotelom - ta mi je dobra – ne bi za unuka na magistrali podigao i kakvu naplatnu kućicu? Ništa veliko i razmetljivo, samo za naplaćivanje cestarine i eventualno apartman na katu, pa da punoljetni klipan što od cijele škole ima samo spomenicu Domovinskog rata i potvrdu o ranjavanju konačno zaradi koju paru.

- Uopće se ne zajebavam – prekinula me ona. - Ozbiljno ti govorim.

Dobro, uozbiljio sam se sad i ja, ne pretjeruj, ne može čovjek na državnu cestu staviti privatni semafor. Može bez dozvole sagraditi recimo privatni nadvožnjak, nekakvu bespravnu željeznu skalameriju preko magistrale, ili čak privatnu uspinjaču od hotela do plaže, i gorih smo i ružnijih i bespravnijih stvari vidjeli u Dalmaciji, ali privatni semafor? Ne može baš kome god treba prijeći cestu staviti svoj semafor, to bi čak i u Hrvatskoj bilo previše.

- Ajde, vidjet ćemo – kratko je odgovorila ona.

- Privatni semafor! – podrugljivo sam se nasmijao. – Mogu to iskoristit u kolumni?

- Glup si.

Dobro, to da sam glup i naivan, to smo već razjasnili. Razine do kojih moja naivnost i glupost sežu, rekoh vam, uvijek su nove i nedosegnute: na te goletne visoravni naivnosti i glupila ljudska noga još kročila nije. Pitate li pak otkud u mene i nakon svega, s više od trideset godina iskustva u novinarstvu i dvadeset sedam u Takozvanoj Državi Hrvatskoj, otkud dakle i dalje u mene takva, upravo maloumna vjera u državu - odakle mi točno dođe pomisao da ipak postoje granice ispod kojih Republika Hrvatska ne bi išla, i stvari koje čak ni ona ne bi dopustila – to vam ne bih znao reći. Dosta sam razmišljao o tome, i jedino je prihvatljivo objašnjenje da sam, jebiga, sažaljenja vrijedna budala.

Da skratim - jer nema potrebe trošiti dragocjeni internetski prostor kad ste svi već od početka priče znali kako će završiti - niti dva mjeseca kasnije na Jadranskoj magistrali, pred novootvorenim hotelom Plaža u Dućama, osvanuo je privatni semafor za goste resorta.

Ne znaju ništa u Hrvatskim cestama, ne znaju ništa ni u općini ni u županiji, tek pred beach se resortom iz suhe šikare uz cestu đilitnuo u nebo suvremeni trobojni semafor. I to ne onaj građevinski, što se posadi uz znak za radove na cesti, ne ni onaj gradski, obični uličar s raskršća, već ozbiljan, veliki semafor na čeličnoj konstrukciji iznad magistrale, kao da je na petlji kakve zagrebačke avenije, a ne kraj prašnjave dalmatinske plaže.

Ne dakle na privatnom putu, na imanju nekog ekstravagantnog bogataša, nego na pravoj pravcatoj državnoj cesti. I ne pri tom na državnoj cesti u nekom dubokom, nenaseljenom ličkom ili slavonskom ofsajdu, već na Državnoj cesti D8, najprometnijoj od sviju državnih cesta u državi. I ne negdje na Državnoj cesti D8 kraj pustog Karlobaga ili u dalekim Konavlima, već u Dućama kraj Omiša, nasred najprometnije od sviju dionica najprometnije od sviju državnih cesta u državi, na mjestu gdje i bez semafora mili i gmiže sedamdeset hiljada automobila dnevno.

Tu je, eto, lola podigao svoj privatni semafor. Na državnoj cesti. Za goste hotela. Ona dobrostojeća penzionerka iz Luksemburga s luftmadracem onda samo pritisne dugme, i kolona od Duća do Omiša čeka da stara grofica pređe cestu do svoje ležaljke na pijesku. A ugledni poduzetnik – recimo i to da se zove Andro Tomasović, jer velika bi šteta i nepravda bila da mu historija zaboravi ime – na sve to mrtav hladan kaže: „U hotelu trenutačno imam dvjesto pedeset gostiju i moja je dužnost da im omogućim siguran prijelaz preko ceste.“ I još kaže: „A i svi ostali građani mogu koristiti taj prijelaz.“
Svi ostali građani mogu koristiti taj prijelaz! Kako velikodušno i plemenito!

To da „i svi ostali građani mogu koristiti“, od dobrih smo poduzetnika, hotelijera, koncesionara i ostalih filantropa čuli, istina, već stobroj puta. „Svakodnevno imamo veliki broj domaćih gostiju i svi su više nego dobrodošli“, izjavio je tako nekidan novinarima direktor – kako se to po novome na hrvatskom kaže – dizajnerskog boutique resorta Brown Beach House Hotel na Čiovu, preko puta Trogira: sve su mu se niz bradu cijedili stalaktiti slatkog meda dok je pokušavao sanirati štetu na ugledu svoga resorta, nastalu kad su resortni rmpalije s hotelske plaže izbacili jednu trogirsku urođenicu što se tu, pod smokvom koju je njen djed posadio prije sedamdeset pet godina, kupa cijeli svoj život.

I „domaći gosti“ – valja zapamtiti i unijeti u leksikone taj divni neologizam za domoroce, „domaći gosti“ – „više su nego dobrodošli“, „i svi ostali građani mogu koristiti“, dobrodošli su, eto, koristiti i hotelsku plažu, i mul, i bazen, i parking, ali to da „svi ostali građani mogu koristiti“ i da su „više nego dobrodošli“ na jedan privatni pješački prijelaz sa semaforom na državnoj cesti, to je posve nova razina obijesti: na tu goletnu visoravan ljudska noga još kročila nije.

Kročit će, međutim, koliko sutra, samo čekajte, navalit će „domaći gosti“ iz Duća i okolnih mjesta, doći će iz Jesenica i Tugara, iz cijelih Poljica doći će ljudi vidjeti to čudo neviđeno, pješački prijelaz preko cijele magistrale, sa semaforom u tri različite boje, kojega milošću omiškoga dobročinitelja Andre Tomasovića - dragi mu Bog podario zdravlja, pameti i novaca – mogu posve besplatno koristiti i „domaći“, koliko im duša hoće, preko magistrale pa natrag, gore-dolje, da se snimaju i govore po županiji kako ih Gazda Andro pušta da se šeću njegovom hotelskom zebrom.

Svakakvih smo, eto, surovih nasrtaja u državno i intervencija u zajedničko vidjeli smo u ovih dvadeset sedam godina Takozvane Države Hrvatske, ali ovako drzak i razorno zorni primjer čak ni u Hrvatskoj nikad nije zabilježen. Pa ipak, nije to fascinantno. Fascinantno je kako u Republici Hrvatskoj i danas, nakon dvadeset sedam godina, ima naivnoga i glupoga svijeta kojega iznenadi privatni semafor na državnoj cesti. Ili privatna riva na gradskoj obali. Ili privatna marina na pomorskom dobru. Ili privatna plaža u nacionalnom parku. Privatno na državnom, privatno u javnom, privatno u zajedničkom. Svima je, recimo, poznat onaj urbani mit o Balkancu što je na obalama Ženevskog jezera krenuo bez ijednog papira dizati kuću, pa kako država Švicarska tako nešto uopće nije predvidjela zakonom, završio na psihijatriji. Ovdje su, međutim, za psihijatriju oni što se tome čude.

Evo vam samo posljednji jedan primjer.

Cijelu proteklu jesen, zimu i proljeće vozili smo se Rose i ja magistralom od Vruje do Zadvarja i natrag, hiljadu puta prošli smo taj put, i svih hiljadu puta skidali gospe i svece – dobro, to samo ja, jer Rose ne beštima – uglednom žeževičkom poduzetniku koji je mitskoj Vruji usred zaštićenog parka prirode udario zidati svoj luksuzni resort, pa niz djevičanske padine stao probijati makadamske serpentine. Od početka, istina, bilo je sumnjivo što lola gradi luksuzni, kako se to reče, beach resort u nepristupačnoj uvali - očekujući valjda da mu ruska oligarščad plati hiljadu eura noć, pa se s manekenkama pod rukom spušta pješke niz ambis Vruje - ali ugledni žeževički poduzetnik objasnio je kako se do njegova hotela ide brodom, a makadam je u stvari vatrogasni put: pa neće mu valjda požar sutra gasiti Torcida Žeževica? Cijelu smo proteklu jesen, zimu i proljeće gledali tako gdje bager probija vatrogasni put niz padine Vruje, sve dok negdje pred ljeto bager nije nestao sa širokog makadama, ostavivši jasnim da nikakvi vatrogasci tu nikad planirani nisu ni bili.

- Ne razumijem, kako je genije to zamislio: da mu Rus plati hiljadu eura noć, pa se s manekenkom pod rukom spušta pješke niz ambis Vruje? – ponovio sam tada naglas.

- Neće, naravno. Vatrogasni put će već do idućeg ljeta postati asfaltna cesta – lakonski je odgovorila Rose.

Dobro, rekoh, ne pretjeruj, ne može čovjek usred zaštićenog parka prirode asfaltirati privatnu cestu za svoj hotel. Može bez dozvole sagraditi recimo cijeli beach resort s privatnim mulom, nekakvu bespravnu betonsku skalameriju u moru, ili čak privatnu uspinjaču do ceste, i gorih smo i ružnijih i bespravnijih stvari vidjeli u Dalmaciji, ali privatna cesta u parku prirode, usred najljepše uvale na cijeloj obali? Pa ne može svatko kome treba sići do kuće sagraditi svoju cestu, to bi čak i u Hrvatskoj bilo previše.

- Ajde, vidjet ćemo – kratko je odgovorila ona.

- Privatna cesta usred Vruje! P8 – podrugljivo sam se nasmijao. – Mogu to iskoristit za kraj kolumne?

Komentara 15

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

Poslednji komentari

Bane

Besprekorno skenirano važeće za celu Balkaniju. Respekt

31 0

Мр

Ти си, друже, геније!

24 0

Stefan

Mi smo u Srbiji prvu privatnu zebru dobili još 2003. I to u sred Beograda. I to od državnih para. Bila je to inicijativa mladog šefa poslaničke grupe DOS-a, jer nije imalo smisla da poslanici pretrčavaju Srpskih vladara, a žurilo se u Evropu, pa poslanici nisu mofli da gube vreme idući okolo.

27 2

* Sva polja su obavezna

Izdvajamo